Često zamagljene poput sjećanja, u igrama svjetlosti i sjene, te spoju nepovezanih motiva koji tvore nadrealne slike, one uvijek, prvenstveno, dočaravaju atmosferu jednog trenutka i gotovo opipljivo prenose emocionalno stanje svoje autorice. Umjesto da se bazira na hladnoj preciznosti i tehničkoj “savršenosti”, Teodora stvara neopterećena pravilima, prenoseći svoj doživljaj svijeta i kombinirajući posve nepovezane prizore kako bi kreirala neke nove svjetove, ostavljajući promatraču da u njih sam ucrta svoju priču.
No, osim što se, nakon završetka studija na Umjetničkoj akademiji u Novom Sadu, aktivno bavi fotografijom, Teodora se bavi i drugim vidovima umjetničkog izražavanja pa je tako svojim zanimacijama odnedavno pridružila i izradu keramičkih predmeta.
Završila si Umjetničku akademiju u Novom Sadu na odsjeku za fotografiju. Je li ti još u djetinjstvu privlačila fotografije ili si ju ipak otkrila nešto kasnije? Kada se i kako rodila ta ljubav?
Za početak mogu reći da sam oduvijek primarno vizualni tip. Mislim da je od toga sve krenulo iako je, na primjer, muzika jedan od najbitnijih segmenata mog života. Uvijek sam željela nešto prikazati i stvoriti, još od malena, kroz crtež. Bila sam čak neko vrijeme u foto sekciji. Imala sam malog Olympus “idiota” kojim sam fotkala uglavnom prijatelje i neke segmente iz života, ali krajnje bojažljivo.
Često mi se u djetinjstvu, a i kasnije događalo da, dok provodim vrijeme s nekim ili sama, pomislim kako bi određena scena bila dobar kadar, ali ništa ozbiljno se s time nije događalo. Sve do četvrtog razreda srednje škole kada sam razmišljala o upisivanju grafike na Akademiji umjetnosti i koketirala s mišlju da fotografija također postoji kao smjer. Par mjeseci prije upisa potpuno me obuzela ta ideja da upišem fotografiju, u čemu sam i uspjela.
Tvoji posljednji radovi većinom su eksperimenti s duplom ekspozicijom, zašto te ona toliko privlači?
Dupla ekspozicija je potpuno spontano i slučajno ušla u moj život i rad, još na studiju, kada sam eksperimentirala. Ta opcija mi je otvorila nova prostranstva slobode u izražavanju čemu konstantno težim. Fuzija motiva i prizora, namjernog i onog “gospodina slučaja”, što dupla ekspozicija omogućava, je sjajno legla mom senzibilitetu i načinu izražavanja. Nemam za cilj da jednu scenu iz života prikažem objektivno i realistično, nego da sam promatrač ima posebno iskustvo i doživljaj, pomalo nadrealan, ali potpuno individualan.
Fotografiraš li samo analogno? Misliš li da analogna fotografija može dočarati nešto što digitalna ne može?
Mnogo manje fotkam analogno nego digitalno, što želim promijeniti, ali mi je drago da se stječe utisak da imam više analognih fotografija jer one svakako nose sa sobom veću magiju i moć. Također, zaista mislim da se s iole kvalitetnom opremom za analognu fotografiju, mislim na foto tijelo i objektive, može napraviti nevjerojatno kvalitetna, detaljna i bogata fotografija, s kojom se digitalni postupak ne može mjeriti. Dok se divite printu digitalne fotografije, u analogni možete uroniti, ali doslovno. Prostora za eksperimente i istraživanja ima beskonačno.
Imaš li fotografske uzore?
Ne mogu reći da imam uzore, mislim da bi me to ograničavalo i sputavalo u nekom smislu. Ima dosta fotografa kojima se divim i čiji rad volim i poštujem, ali čini mi se da je svaki spisak prekratak. Obožavam atmosferu i mir Eugenea Atgeta, dinamične, pomalo nadrealne i mistične dokumentarne prizore Willyja Ronisa, H.C. Bressona, Brassaia, Elliota Erwitta, magiju Ernsta Hassa, dok sam na primjer na bazenu ili plaži, razmišljam što bi se motalo po glavi i filmu Martina Para… Posebno ime današnjice, koje bih izdvojila kao vid podrške, je Andy Gray (Andrew S. Gray) čiji radovi su puni likovnosti, kreativnosti i originalnosti. Također, analogne fotke Joea Greera s raznih strana svijeta, koje isijavaju. Za kraj, ne smijem propustiti ni bisernu eleganciju Tomislava Marcijuša.
Nedavno si se odlučila okušati i u izradi keramičkih predmeta, što te privuklo upravo keramici?
Oduvijek me zanimaju različiti umjetnički i stvaralački mediji, zato sam uživala u postupnoj izradi analognih fotki u laboratoriju, staroj foto tehnici cijanotipije, grafici, slikanju, kiparstvu. Keramika, opet kao i dupla ekspozicija, dolazi spontano i slučajno, u želji da se bavim nečim i stvaram nešto, gdje su ruke glavni akter. Glina me je oduvijek privlačila i sam proces u kojem stvoriš nešto od jedne male kugle zemlje s malo vlage. Sve je u ideji, strpljenju i punoj koncentraciji što ja smatram blagotvornom terapijom za mene i moj karakter, s naglaskom na procesu koji može biti dugotrajan i zahtjevan. Zadovoljstvo koje doživim kad neki predmet uspješno izađe na kraju iz peći je zaista neprocjenjivo, kao da se rodilo neko novo divno biće.
Postoji li neka sličnost između fotografije i keramike? Osim strpljenja. 🙂
Neophodno je biti dosljedan i uporan. Preciznost i točnost su poželjni, također poznavanje osnova fizike. U procesu razvijanja fotografije se koristi fiksir na kraju, kao što je u keramici završni dio pečenje predmeta. Keramika i fotografija su spoj tehnike i likovnosti, mogu se kombinirati s različitim materijalima i medijima, koriste se glazure, emulzija, ali je najpotrebnija dobra ideja.
