Negdje početkom godine virtualnim bespućima odjeknuo je trend old money estetike, “luksuza koji šapuće” umjesto da vrišti, “suptilno” progovarajući o jednom, mnogima nedostižnom životnom stilu. U svijetu koji je, nakon preduge pandemije, nagrizla ekonomska kriza, inflacija i sveopća neizvjesnost, izgledati kao da ljetuješ u Hamptonsima i studiraš na Harvardu, a stari ti je naftni mogul, postalo je izuzetno privlačno.
Iako je popularnost estetike “pritajenog luksuza”, sa svojom “nenametljivošću”, bez razmetanja s raskoši i drečavim logotipima (na što smo navikli s “new money” trendom) isprva izgledala kao potpuna promjena paradigme, ona je i dalje ustvari komunicirala isto – novac i uspjeh. Zagrebemo li dublje ispod površine pukog prikaza, ništa se bitno nije promijenilo.
Ono što ljude zanima, a vjerojatno je ugravirano u onaj iskonski dio našeg bića, ostalo je isto, maštati i težiti nečemu što nam je trenutno (ili zauvijek) nedostižno. Ili pokušati to oponašati, naravno, zbog čega je na koncu i “tihi luksuz” postao trend iako ga istinski može živjeti tek sićušni postotak prljavo bogatih. Kako će se “lova i uspjeh” prikazivati samo je kozmetičko pitanje.
U kojem god obliku bili servirani, nikad nas neće prestati zanimati. Osim američkog repera Scarfacea, “Money Makes the World Go Round” mantru slijedi i popriličan broj influencera.
Otkako je društvenih mreža i sveopće ovisnosti o našim pametnim telefonima, gledamo putovanja na egzotične lokacije, brčkanje u infinity bazenima na krovovima nebodera, fine hotelske sobe zatrpane vrećicama luksuznih modnih brendova, stylinge koji koštaju kao garsonijera u Rudešu, i uvojke koji lelujaju iz kabrioleta.
Tako u, većoj ili manjoj mjeri, izgledaju profili globalno popularnih influencera s vojskom pratitelja koji u njihovom životnom stilu pronalaze nešto što im daje drive (uz neki postotak hate followera koji su vjerojatno ipak u manjini). Da je opisani lifestyle nešto čemu se teži govori i čitava, očigledno prosperitetna, industrija “umjetnog bogatstva” koja je pametno odlučila unovčiti princip “fake it till you make it” i želju da “izgledamo kao da smo bogati” kako bi to jednom stvarno i postali.
YouTuber James Welsh u svom videu navodi brojne primjere koji tu tezu potkrepljuju, od studija u Los Angelesu koji za 64 dolara na sat prodaje influencerima djelić prostora za fotkanje koji će njihovim followerima dati privid da se voze u privatnom avionu, preko “agencija” koje za sitnu lovu nude da tvoj glas sinkroniziraju s tuđim videima koji izgledaju kao da si na banketu kod Kraljice, a ne doma pred telkom, pa sve do trgovine na Depopu koja prodaje prazne vrećice i kutije dizajnerskih brendova i u kojem, govori James, možeš za 5 funti kupiti praznu Louis Vuitton vrećicu s tuđim računom unutra. Sve kako bi ostavio dojam da si nešto što nisi i privukao pažnju brendova da tvoj željeni lifestyle počnu stvarno financirati.
Primjera je, naravno, beskonačno, od postova koji prikazuju da si u biznis klasi dok ustvari putuješ u ekonomskoj preko “lažnih” fotošopiranih fotografija putovanja, pa sve do fotkanja u Ikei pretvarajući se da si na Baliju (što se na kraju ispostavilo eksperimentom influencerice Natalije Taylor). Sudeći po četama followera koji te ljude prate, riječ je o strategiji koja pali.
Kao što smo nekoć voljeli pratiti blještave živote holivudskih zvijezda, tako danas volimo pratiti ljude koji se kupaju u lovi, ili samo izgledaju kao da se kupaju u lovi. Nekad su to bili razmetljivi #richkidsinstagram, danas su nešto suptilniji #oldmoney, no razlog zašto su primamljivi ostao je isti.
Iako smo svi svjesni da Instagram nije dokumentarni serijal i ne odražava stvarni život u svoj njegovoj banalnosti, već je uvijek režirani prikaz onoga što želimo da drugi vide, zaključiti da su svi prvoklasni muljatori kakve navodi Welsh, ipak bi bilo pretjerano.
Čačkajući po internetu, nedavno sam naišla na raspravu na Redditu u kojoj su korisnici gorljivo debatirali o tome ima li većina globalno popularnih influencera ustvari pozadinu i je li većina njih u principu već bila bogata prije nego što je postala poznata.
Sigurno je lakše otpočeti influencersku karijeru ako već u startu imaš prilike naslikavati se u instaworthy hotelima na egzotičnim lokacijama, voziti luksuzne aute i nositi Chanel kompletiće nego ako svaki mjesec krpaš od prvog do prvog, a na zadnjem putovanju si bio na maturalcu. No, jedan je komentar pogodio u sridu. “‘Postati influencer’ zahtijeva zaleđe u početnoj fazi baš kao što rad u modnim medijima u New Yorku zahtijeva stažiranje bez plaće i život…u New Yorku”. U principu, poanta je moći si priuštiti vrijeme kad ćeš se moći posvetiti građenju svog “brenda” bez zarade, a ono što za to trebaš je, jasno, novac.
Jedna od najpopularnijih svjetskih influencerica, Chiara Ferragni, kaže da ljudi “toliko vole njenu priču jer je self-made”, no čini se da “self made” ipak nije sudbina koju dijeli s velikim brojem svojih kolegica. “The rich get richer” je aforizam koji bi mogao dobro pristajati u ovom slučaju. Bilo kako bilo, u moru sadržaja koji danas možemo pratiti, ipak mi se čini pomalo nevjerojatnim da zaluđenost praćenjem prljavo bogatih već nije zastario i postao nekako, pa zamoran. No, s druge strane, čini se da su influenceri danas zamjena za Hollywood, a on nas je oduvijek mamio slavom i sjajem. U svijetu koji nas melje neizvjesnostima i brigama, te je u principu poprilično ustvari dosadan, to je nešto što nemamo.
