Posljednjih desetak godina sam fascinirana dokumentarističkom fotografijom i ako ću biti iskrena, postala mi je draža od modne koja mi je na neki način “core biznis”. Uhvatiti realan trenutak i osjetiti emociju preko fotografije, nešto je najljepše što fotograf može napraviti. Postoji cijeli niz fantastičnih pojedinaca koje pratim na društvenim mrežama, a meni sigurno omiljeni je Boogie, beogradski fotograf koji se uspio probiti na mjesta na koja se mnogi ne bi ni usudili kročiti. Je li to naš balkanski neustrašivi mentalitet? Je li to znatiželja koja anulira strah? Je li to želja da se svijet upozna sa skupinama ljudi o kojima ne znaju ništa? U čast lansiranja njegove nove knjige Neapolis, pokušala sam dobiti odgovore na neka od gore navedenih pitanja.
SVAKI PUT KAD POGLEDAM TVOJE FOTOGRAFIJE I SITUACIJE U KOJE ULAZIŠ PITAM SE KAKO SE USUDIŠ?
Hm, prva stvar je da skoro ništa ne planiram, a kad se nešto dogodi, ne odustajem nego guram do kraja. Valjda je to to. Neke od situacija (od projekata) su se dogodile ranije i to sam bio drugi JA. Svi se mijenjamo, to je normalno. A ako se mijenjaš kao čovjek, ako evoluiraš, mijenjat će se i tvoj pogled na svijet, mijenjat će se i teme koje te zanimaju. Mislim da sam ranije puno više jurio za ekstremnim situacijama nego sada. Iako i sada ne bježim od njih.
KAKO UOPĆE IZGLEDA TVOJ PROCES DOKUMENTIRANJA SVAKODNEVNOG ŽIVOTA? POLAZIŠ LI OD ONOG SUSTAVA STVARANJA POVJERENJA U ZAJEDNICI U KOJOJ SE NALAZIŠ PA TE ONDA PUSTE U USKI KRUG ILI?
Uvijek nosim foto aparat sa sobom (barem jedan), jer dobre fotke ne možeš planirati (govorim o street fotografiji). One se jednostavno dogode i moraš biti spreman. Kada odeš u neku novu sredinu, malo opasniju, bitno je da imaš nekog lokalnog i to nekoga tko ima respect. Ne vrijedi da te neki debil vodi okolo. Upucat će i tebe i njega (smijeh). Onda je sve lakše. Naravno moraš biti street smart i ponašati se prema lokalnim pravilima. U Brooklynu, kada sam fotografirao gangove i drogu, nisam nikoga poznavao, nego su se stvari jednostavno dogodile na neki sulud način. Šetao sam po kvartu, naletio na neke ljude, svidio im se, pustili su me da ih fotkam, i tako korak po korak, upoznaješ više ljudi, i dok lupiš dlanom o dlan eto ga potpuni kaos, pištolji i droga. Ludilo.
NEAPOLIS JE NOVA I JOŠ JEDNA KNJIGA U NIZU KROZ KOJU UPOZNAJEMO SVA LICA NAPULJA. KAKO JE NASTALA? JE LI MATERIJAL SNIMLJEN U JEDNOM BORAVKU ILI JE REZULTAT VIŠEGODIŠNJIH POSJETA?
Obožavam Napulj. Doslovno mislim da bih tamo mogao živjeti koliko se osjećam kao da sam kod kuće. Kao neki Niš na steroidima. Bio sam dva puta u Napulju, 2007. i 2017. po desetak dana otprilike. Oba puta sam imao ODLIČNE ljude koji su me vodili po gradu i da nije bilo njih, ne bi bilo ni knjige. To je sve jako bitno. Možeš ići u neki grad i 10 puta, a da ne napraviš niti jednu dobru fotografiju. S druge strane ako se stvari skockaju, za jedan dan možeš napraviti knjigu. Naravno bitan je dobar pristup. 2007. godine Scampia je bila centar trgovine drogom, kao u seriji GOMORRAH, a ja sam imao odličan kontakt tamo …
MOŽEŠ LI MI IZDVOJITI JEDNU SITUACIJU IZ OVE KNJIGE KOJA TI SE BAŠ UREZALA U SJEĆANJE?
Daaaaaaaa, u Scampia-i, 2007., lokalni gangsteri su me vodili po zgradama, i odveli me na krov jednog od onih poznatih nebodera (Vele di Scampia). Osjetili su moju energiju, moje oduševljenje (to je zarazno) i prenijelo se i na njih. Trudili su se da mi pokažu što više dobrih stvari.
Kada smo se popeli na krov, rekli su mi da sam ja prvi fotograf koji je tu ikada došao što mi je na neki način bila čast. Pokazali su mi Vesuvio jer dan je bio vedar, a s krova se vidio vulkan. A te zgrade, to je potpuno ludilo, 16 katova, lift ne radi već 10 godina, kaos. Neki od stanova su zapaljeni, neki s rešetkama, blindirani…
VEŽEŠ LI SE NEKAD EMOTIVNO ZA LJUDE KOJE FOTOGRAFIRAŠ? IMAŠ LI TE SITUACIJE DA SI U NEČEMU ŠTO ZNAŠ DA NE MOŽEŠ PROMIJENITI KAO POJEDINAC, A FOTOGRAFIRAŠ IH? MUČE LI TE SVE TE STVARI KOJE SI VIDIO U NEKIM TEŽIM SITUACIJAMA?
Naravno, ja sam emotivac. Vidiš djecu za koju znaš da će završiti isto kao njihovi roditelji, jednostavno začarani krug. Pomogneš koliko možeš, odvedeš ljude na klopu, ali uvidiš da to ne čini razliku. Kod dugoročnih projekata na neki način uđeš u ulogu. Mislim da je to slično glumi. A onda kad se projekt završi nije lako izaći iz te uloge. Na primjer, prilikom fotografiranja gangova, droge etc, to je osjećaj kao da si u nekom filmu. Vidiš i osjetiš stvari koje rijetko tko može. Te situacije su ovisne, veliki je adrenalin rush i jako se lako navući na to. Onda kad se projekt završi jako je teško naći inspiraciju u nekim normalnim stvarima.
POSTOJI LI NEKI DIO SVIJETA KOJI BI ŽELIO FOTOGRAFIRATI? KOJI JE TO?
Deep South u Americi mi je neostvarena želja. I Ruska provincija, to ne mogu ni zamisliti.
ŽIVIMO U VREMENU KADA SVATKO TKO IMA IPHONE SEBE SMATRA FOTOGRAFOM. MORAM TE UPITATI SMATRAŠ LI DA SE FOTOGRAFIJA (ZBOG TE KOLEKTIVNE OPSESIJE FOTOGRAFIRANJEM SVEGA) NEKAKO DEVALORIZIRALA? ČAK EVO I KAD GLEDAM MODNU FOTOGRAFIJU KOJA JE UGLAVNOM NAMJEŠTENI SET. ČINI MI SE DA JE STVORENA GLOBALNA ILUZIJA DA SU SVI SPOSOBNI ZA SVE.
Ja nemam problem s tim. Na neki način je postignuta demokracija u fotografiji, ne treba ti više 5K eura da bi se mogao baviti fotografijom. Ali ipak mislim da će kvaliteta uvijek isplivati. Ako u nešto ne uložiš ili veliki trud ili novac, ili oboje, nekako ga i ne cijeniš dovoljno i ne posvećuješ se koliko treba. A moje mišljenje je da ti za kvalitetu u bilo kojem polju treba deset godina (ne znam otkud mi taj broj), ali bilo što da radiš, je li to neki trening ili fotografija, 10 godina rada je potrebno! Malo li je (smijeh).
