Jasno je kao dan da je nostalgija danas modna valuta na visokoj cijeni. Sjećam se kad je Isabella Rossellini dobila nogu iz Lancômea, iako je bila njihovo legendarno zaštitno lice (yep, I’m THAT old). Nedavno su je, sa 70+, vratili i mnogo mi je drago zbog toga. Bolje ikad nego nikad, jer svi znamo koliko beauty industrija ima kratko pamćenje.
Dugo se ponašala kao da ljudi stariji od tridesete zapravo ne postoje, barem ne u vizualima koji prodaju parfeme, serume i kreme – pa čak i one iz anti-age kategorije (posebno iz anti-age kategorije). Svi smo znali poruku: mladost je valuta, bore i fleke su neprijatelj broj jedan, a lice bez ijedne linije najpoželjniji je billboard. A onda, odjednom, kao da su se svi probudili u istom trenutku – beauty brendovi “otkrivaju” modele 40+ i s ponosom ih stavljaju u kampanje.
Koliko prošlog tjedna, na novoj kampanji za Tom Ford Black Orchid osvanula je vanzemaljska Tilda Swinton koju su fotkali Inez & Vinoodh, a zatim je s njom kao počasnom gošćom održan i soiree u Veneciji u okviru festivala. Na stranu što je Tilda inače Chanel ambasadorica, ono što svi žele od brenda Tom Ford jest ona mladenačka seksi energija koju je servirao devedesetih u Gucciju. Tilda je neočekivan izbor i od mnogih sam čula isto: ona je divna, ali nekako nije Tom Ford. A što ako jest?


Naravno, mogli bismo se praviti da je to revolucionarno. Ali zapravo je samo logično: generacija koja danas ulazi u četrdesete ima kupovnu moć, estetiku koja oblikuje trendove i kulturni kapital koji se ne može ignorirati, pa je i nostalgija za vremenom kad su bile mlade prava stihija. Ono što su nekad bile “supers” devedesetih, danas su žene koje nose svoje godine bez skrivanja – i koje industrija ne može izbrisati ni iz kolektivne svijesti ni iz kadra.
Ipak, da se ne lažemo, beauty industrija nikad ne radi ništa iz čistog altruizma. U njezinoj kalkulaciji uvijek postoji brojka. Zato ne vjerujem da je ova promjena iznenadna prosvjetljenost, nego prizemna računica: skincare (i beauty tržište uopće) ovisi i o potrošačima koji više nisu tinejdžerice. Bore su postale mainstream, a Photoshop više nije dovoljan da proda kremu. Naprotiv.
Zato danas gledamo kampanje u kojima se pojavljuju modeli 40+, ali u pažljivo kontroliranim uvjetima: savršeno osvjetljenje, minimalno retuširanje (barem deklarativno), naglašene poruke o “prirodnoj ljepoti” i tome kako je “starenje privilegij”. Estetika je osmišljena tako da signalizira autentičnost, a da istovremeno ne izlazi iz sigurnih granica beauty marketinga. Poruka je jasna: možete imati bore, ali samo ako izgledaju kao one iz luxury kampanje. I da, kosa vam mora biti savršeno stilizirana, bilo da ste Tilda ili Paulina Porizkova.
Problem, dakle, i dalje postoji. Industrija i dalje ne pušta potpunu slobodu. Starija lica prikazuju se gotovo isključivo kroz prizmu “dobro održavane žene” – one koja ima pristup skupim tretmanima, rutinama i proizvodima, a svi znamo koliko to sve košta i vremena i novca. Realnost prosječne četrdesetogodišnjakinje ili pedesetogodišnjakinje, s podočnjacima od nesanice i kožom koja je prošla život, rijetko se vidi. Čak i kad brendovi govore o inkluziji, inkluzija je stilizirana i marketinški sigurna. No, baby steps, I guess.
Pa ipak, nije sve cinično. Postoji nešto oslobađajuće u činjenici da konačno vidimo i lica koja nisu iz istog age boxa. Kad se u beauty kampanji pojavi žena koja je prošla četrdesetu, to ipak ima težinu. Ne samo zato što prkosi starim pravilima industrije, nego i zato što reflektira ono što vidimo oko sebe – prijateljice, kolegice, sebe u ogledalu. Ljepota više nije striktno jednosmjerna ulica koja vodi samo do dvadeset pete i tridesete.
Ono što me suštinski intrigira jest kako će se ovaj trend razvijati. Hoće li ostati tek valuta trenutka – kao što je nostalgija već neko vrijeme – ili će postati novi standard? Baš kao i modna, i beauty industrija je poznata po tome da voli kapitalizirati “novost”, ali ne i održavati je. Možda će 40+ lica uskoro zamijeniti još neki “hrabri” potez, tipa tinejdžeri koji reklamiraju anti-age serume kako bi se podržao fenomen Sephora kids. Ne bismo prvi put svjedočili apsurdu. Industrija se sada možda ponaša kao da je otkrila Ameriku, ali ono što zapravo radi jest hvatanje koraka s realnošću koju je ignorirala desetljećima. Ljepota poslije četrdesete nije novi trend. Ona je oduvijek bila tu – samo je beauty brendovima tek sad postalo isplativo to priznati.
Za sada, međutim, imamo priliku gledati pomak koji je i simbolički važan. Žene u četrdesetima i pedesetima prestaju biti nevidljive u beauty narativu. Naravno, ostaje ironija: da bi nas vidjeli, prvo su morali prepoznati našu kupovnu moć. Ali ako je to cijena ulaska na scenu, neka bude. Svako putovanje započinje jednim korakom.