Nakon cjelonoćne vožnje preko Jadrana u 7 ujutro smo stigli u Anconu. Rutu nismo imali, a ni plana. Imali smo dva izbora i tjedan dana: Amalfi ili Puglia jer do obje destinacije nam je trebalo jednako vremena, točnije 6 sati. Dogovor je bio da idemo do prvog Autogrilla popiti macchiato i spremutu, pojesti Bufalinu i pogledati sve opcije.
Uz prve okuse macchiata i briochea od manga kreće skrolanje. Među prvim storyjima na Instagramu iskočio je i onaj Peggy Gou, koji nam je otkrio da taj dan ima nastup na festivalu u Pugliji koji još traje. I tako je pala odluka da idemo u samu petu Italije. Smještaj naravno nismo imali, a nismo ni previše mogli očekivati jer je bila špica ljetne sezone. Rekli smo si da ćemo stati gdje god nam se čini ok do krajnjeg odredišta koje nismo imali, ali smo znali da mora biti blizu festivala.
I tako putem su nam najbolji prijatelji bili Booking, Airbnb i Google.
Prva postaja je bio gradić Monopoli i kratka stanka za ručak. Sve je bilo zauzeto i/ili rezervirano. Stali smo do prvog restorana koji je bio prazan i pogledali menu. Bila je to Osteria Gaia. Menu je bio napisan rukom na komadiću papira, to je obično dobar znak pa smo mu odlučili dati šansu. Ukratko, iskustvo je bilo genijalno, hrana nevjerojatna, a kroz priču s vlasnikom saznali smo da je otvorio restoran prije svega 2 tjedna, da je lokalac iz Monopolija te da su sve korištene namirnice s tržnice udaljene par stotina metara. Menu mijenja dnevno ovisno o namirnicama koje su dostupne.
S ulaskom u Pugliju prekrasna brda vinograda pretvorila su se u beskrajna polja maslina s pokojim brdom koji je bio nekadašnja tvrđava. Prije jedna od najsiromašnijih regija Italije danas je modna pista prekrasno uređenih masseria koje su sve unaprijed bile bukirane i to po čak godinu dana unaprijed.
Nakon nekoliko odbijenih upita na Bookingu nalazimo prekrasnu palaču u malom mjestu San Cassiano u području Salento. Dolazimo u mjestašce San Cassiano koje ima par kuća i veliku palaču na samom trgu. Naš smještaj je upravo bio u toj palači. Dočekala nas je visoka plava gospođa Ana s velikim osmjehom i fluentnim engleskim te nas srdačno uvela u imanje.
Prizor iza punih vrata od kortena na kojima je pisalo Tenuta Tresca Suites nije bio ni upola od onoga što smo očekivali. Štoviše, nadišao je sva očekivanja.
Palača iz 19. stoljeća je obiteljsko naslijeđe vlasnika Domenica koji dolazi iz plemićke loze Cito, a koji i dalje sa svojom obitelji živi tamo. Taj mali trg na kojem se nalazi palača upravo nosi ime njegove obitelji. Od doseljenja do sada, obitelj Cito se bavi proizvodnjom visoko vrednovanog djevičanskog maslinovog ulja.
Prije tri godine odlučili su nekadašnji stari pogon za proizvodnju ulja i vinski podrum koji se nalaze u sklopu obiteljske palače prenamijeniti u luksuznih 5 apartmana i soba koji svi dijele središnje dvorište s bazenom. To su vrlo bogati i vrijedni prostori s arhitektonskog stajališta, sa zvjezdanim i bačvastim svodovima, zidovima isprekidanim lukovima i arhitravima te značajnim detaljima u Lecce kamenu. Svaki kutak, svaka niša je pametno iskorištena i temeljito promišljenija. Nova prenamjena, kako kaže vlasnik, nije bila invazivna. Cijeli projekt i svi radovi su se izvodili u poštovanju duha i šarma prošlosti, a da se integrira pametni minimalizam i dašak luksuza u nove sobe i apartmane.
Detalji kao što su dvoetažne galerija s pogledom na master spavaću sobu, jacuzzi na koji se gleda iz kreveta, tuša u niši u bivšem podrumu za skupljanje maslina ili stare gravure inicijala u kamenu su prizori koji te ostavljaju bez daha, a opet pričaju povijest mjesta u kojem se nalaziš. Jedna ne često viđena prekrasna simbioza starog autohtonog i modernog suvremenog vremena.
Apartmani kao i centralni prostor recepcije reducirani su svih ornamenata, reducirano i ukusno uređeni kako bi svaki element iz davne prošlosti mogao doći do izražaja i pričati o ulozi koju je imao. Razlog zašto je ovaj prekrasan objekt bio slobodan rezervacija i bez reviewa jer je otvoren 10 dana prije našeg dolaska i nigdje se nisu oglašavali.
Ono što je trebalo biti dvodnevno prenoćište dok idemo po okolnim mjestima postalo je jedino sjedište cijelog boravka u Pugliji. Ležanje uz bazen uz šum lišća stoljetnih maslina i miris agruma dok ispijaš najbolji affogato koji nam je radila Nizozemka Ana, koja je došla živjeti farmerskim životom na jug Italije sa svojom obitelji, ujedno je i vodila cijelo imanje.
Uz dobre preporuke, prijatelja iz Rima, posjetiti smo i okolne domaće restorane Salenta tako i Scapriciatello kod Galipolia koji je inače poznati tradicionalni restoran morske hrane gdje jedu lokalci. Vrijeme je tamo doslovno stalo i sjedite na plastičnim stolicama za plastičnim stolovima prekrivenim plastičnim stolnjacima. Na kraju dana prošetali bismo kilometarskim pješčanim plažama oko Lido Bora Bora što je iskustvo koje vam preporučujem.
Dan za danom i došlo je ono najteže, odlazak doma i vraćanje u realnost. Nakon godinu dana, još smo u kontaktu s dragim ljudima iz Tenute, nadamo da će nas vrijeme uskoro ponovno vratiti na to čarobno mjesto neistraženog potencijala i prekrasne arhitekture.
