Ako nešto jako želiš, svi će se urotiti da u tome ne uspiješ

Zašto se u Hrvatskoj negativno komentira vijest o tome da dečko od 19 godina pošteno radi u fast foodu i zarađuje svoj novac?
23.04.2023.
IMAGE SOURCE: BURO.

Dok su se u kuhinji restorana El Pollo Loco trančirali pileći batci i zabatci, mlađahni Brad Pitt, danas najslavniji glumac na zemaljskoj kugli, revno je svakog jutra navlačio svoj kostim gigantske kokoši. Do kraja smjene paradirao je između stolova animirajući gladne ljubitelje peradi marinirane u ljutom meksičkom sosu i svlačio ga predvečer dok se s rešetki roštilja ribalo užeglo ulje. Jerry Seinfeld je, prije nego što mu je “upalilo”, masirao ljude telefonskom prodajom žarulja, Tom Cruise je teglio prtljagu hotelskim gostima, Julia Roberts posluživala sladoled, a Matthew McConaughey čistio kokošinjce. Jesu li već tada maštali o velikim karijerama, svjetskim pozornicama i privatnim avionima, nemam pojma, no poprilično je izvjesno da su itekako dobro znali da maštanje ne plaća račune i ne puni police frižidera. Iako se danas može činiti da su bili predodređeni za slavu, uspjeh je uvijek neizvjestan jer ovisi o bezbroj faktora sem pukog talenta, a na trnovitom putu pokušaja i pogrešaka malo što možeš napraviti ako si gladan.

Ima tome već koji mjesec otkako sam se odviknula od čitanja komentara na društvenim mrežama. Unatoč tome što su me valovi frustracija i bujajuće toksičnosti koji vladaju u tom sektoru međuljudske komunikacije redovno ostavljali ogorčenom i bijesnom, iz nekog sam im se neobjašnjivog mazohističkog poriva stalno vraćala. Sve dok jednog jutra nisam odlučila da ću radije živjeti u blaženom neznanju nego li biti vječito nervozna. Rehabilitacija koja me spasila te destruktivne navike bila je brza i kratka, kao kad skidaš flaster s još nedovoljno zarasle rane ne koljenu. Moja karijera nadrkanog comments junkieja je okončana maltene preko noći. No, kako to obično biva, idilu zasnovanu na potpunoj ignoranciji prekinuo je screenshot komentara koji me dočekao u mom WhatsApp sandučiću vraćajući me u trenu dobroj staroj migreni i atopijskom dermatitisu.

Kanisteri ljudske zlobe i neosviještenih frustracija prosipali su se k'o stajsko gnojivo po polju, a okidač da se sa svojim velebnim mišljenjima jave svi oni koji se još opiru psihoterapiji bila je vijest o tome da mladi glazbenik Marko Bošnjak radi u fast foodu na Črnomercu da bi mogao platiti režije jer nema dovoljno gaža. 

S obzirom na to da imam i više nego dovoljno iskustva kada je riječ o psihologiji “prosječnog” komentatora koji njeguje disciplinu “dalekometnog sranja po ljudima koje ne poznaje”, naslućivala sam kakve bi mogle biti reakcije puka. Festival pasivne agresije začinila su dobro nam znana pitanja poput “tko je sad ovaj?” i “a šta bi on htio?”, kao i stari, mudri savjeti “profesora glazbene kulture” poput klasika: “šta se žali, nek pjeva cajke”. Uz tek pokoju poruku ohrabrenja koja je stršala kao dijamant u kanti govana, jedan za drugim redali su se samo zluradi komentari, bilo oni koji su se naslađivali nad time što dečko koji je prošle godine bio drugi na Dori danas pere podove, bilo oni koji su željeli da tamo zauvijek i ostane.

Htjela ne htjela, vratilo me to u moje studentske dane. I ja sam, kao i bezbroj drugih klinaca, tada radila štošta. Satima sam dijelila letke po prašnjavim automobilima, pekla sam i mazala palačinke i nekad prala podove, ronila suze gacajući po zapuštenim gradilištima u potrazi za osobom koju trebam anketirati na temu voli li više sokove ili čajeve, satima podizala i spuštala slušalicu ne bi li saznala za koga će glasat’ Miro iz Đakova… Iako sam znala da se niti jednom od tih poslova ne namjeravam posvetiti toliko da mi jednom budu karijera, nikada me niti jednog od njih nije bilo sram. Ne samo da me nije sram, već sam na svaki beskrajno ponosna jer su me vrlo rano naučili fenomenalne i važne stvari, da radim pametnije, a ne više, da spoznam važnost timskog rada i ljubaznosti, da izađem iz zone komfora i, najvažnije, da lova ne pada s neba.

To što dečko od 19 godina radi u fast foodu, dok planira kako će se jednom baviti samo muzikom, i više je nego pohvalno. 

Da, bilo bi divno da talentiran kakav jest može živjeti samo od glazbe, i to svoje glazbe, bez ustupaka da se stilski prilagođava onome što je na estradi “lakše prodati”, no život nigdje, a posebice u Hrvatskoj nije takav. Umjesto da živi na grbači svojih roditelja i razvlači se po krevetu do podneva dok mašta o velikoj karijeri, dečko je odlučio zaraditi svoju lovu i pobrinuti se da si sam plati režije na kraju mjeseca. Na koncu konca, što bi s 19 godina trebao biti, direktor turističke zajednice ili član upravnog odbora INA-e? Bi li to onda bilo dovoljno?

No, ono što mi je u oceanu zluradih komentara najviše diglo tlak jest ono što se može odmah iščitati između redaka, a to je masa totalnih anonimusa koji dečku žele da nikad ne ostvari svoje snove. 

Što je to u nama toliko tužno da kanistere svojih frustracija uvijek moramo prosipati po drugima? Zašto je naše društvo uvijek na prvoj liniji kad nekoga treba zgazit i posrat? “Ako nešto jako želiš, cijeli će se svemir urotiti da to i ostvariš”, u ovom bi “šupku svemira”, kako je Balkan zvao moj prijatelj koji je sretno emigrirao, trebalo preinačiti u: “Ako nešto jako želiš, svi će se urotiti da ti postave nogu”. Jesmo li zbilja toliko jadni da smo ljubomorni čak i na ljude koji samo žele “više”? Jesu li takvi komentari tek projekcija jednog mentaliteta sazdanog od tisuća duša koji potkopavaju težnje drugih samo kako bi im bilo lakše što oni sami nisu uspjeli? Vjerojatno.

Niti jedna zadovoljna i realizirana osoba nema potrebu podčkaljivati dečka od 19 godina koji radi i sanja. Nije sramota raditi u fast foodu, niti je sramota željeti raditi nešto drugo, sramota je biti seronja koji na drugima ispucava svoje frustracije. Psihoterapija bi fakat, zaključit ću po ne znam koji put, trebala biti obavezna. Barem u ovom djeliću zemaljske kugle na kojoj skupa, u vječitom jalu živimo. A dok ne postane, vraćam se u blaženi zagrljaj ignorancije. Tamo mi je bolje.

SAZNAJ VIŠE: