Nedavno je moja kolegica Tea pisala profil o velikom fotografskom geniju Billu Cunninghamu koji je živio iznimno skromno, gotovo asketski. Nije mario za luksuz ni status, a najveće zadovoljstvo pronalazio je u fotografiji, ljudima i slobodi da radi ono što voli. Ako rečenicu pročitate ponovno, uočit ćete u njoj strast prema poslu, ljudima i slobodi. Tri ključne komponente koje možemo raščlaniti na: raditi ono što voliš, biti slobodan i pripadati zajednici. U teoriji ne zvuči tako kompleksno, ali što je s praksom?

Drugi primjer koji imam je Hirayama, glavni lik filma Perfect Days, koji također živi jednostavno, u gotovo meditativnom ritmu svakodnevice. Radi kao čistač javnih toaleta u Tokiju, a zadovoljstvo pronalazi u malim ritualima: jutarnjoj kavi, glazbi, knjigama, fotografiranju drveća i promatranju svijeta oko sebe.
Obojica su, svaki na svoj način, pronašla nešto što mnogima od nas izmiče, a to je sposobnost da u vlastitom životu prepoznamo dovoljno, čak i kada to dovoljno ne izgleda kao ono što društvo definira uspjehom. Od pitanja što smatram uspjehom u životu mi se kompletno diže kosa na glavi, pogotovo ako je odgovor mjerljiv u materijalnim česticama. Nekome je uspjeh materijalno bogatstvo, a nekome svako jutro ustati iz kreveta i suočiti se s danom. Ako ćemo razdvojiti krajnosti, negdje između sigurno možemo pronaći ono što će za nas biti dovoljno.
Život nam je stalno u pripremi
Neki generalni mindset možemo prepoznati u nekoliko klasičnih situacija: jedva čekam petak, jedva čekam ljeto, jedva čekam putovanje. Da skratim nabrajanje – čekanje. Napokon smo dobili posao koji smo željeli, kupili ili preuredili stan o kojem smo maštali, uselili s partnerom ili ostvarili neki cilj koji nam je bio u fokusu. I što onda?
Zadovoljstvo kratko traje jer se vrlo brzo počne podrazumijevati i krećemo razmišljati o sljedećoj stvari koja nam je na popisu. Osim što ganjamo neki novi cilj, odgađamo zadovoljstvo. Bit ćemo sretni tek kad završimo još samo ovaj projekt, dobijemo promaknuće i napokon odemo na to skijanje. Život nam je stalno u pripremi, a nikad se zapravo ne događa. Jer ovo vrijeme dok čekamo uopće ne – živimo.
U psihologiji se za jedan dio tog obrasca koristi izraz hedonička adaptacija: navikavamo se na pozitivne promjene, pa ono što nam je nekoć bilo ostvarenje sna s vremenom postaje normalno. Postoji i izraz arrival fallacy, odnosno zabluda dolaska – ideja da ćemo napokon biti sretni kada stignemo do određene točke u životu. Kada dobijemo posao, pronađemo partnera, kupimo stan ili ostvarimo neki veliki cilj. No kada do tamo napokon stignemo, sreća često ne izgleda onako kako smo je zamišljali. Vrlo brzo pojavi se nova točka do koje treba stići.
Zašto se tako brzo navikavamo na dobro? Ili, još bolje, zašto nam stalno nešto treba da bismo bili zadovoljni?
Zašto je lakše pričati o lošem nego o dobrom?
To pitanje osvijestila sam još davno u kratkim usputnim razgovorima u kojima te ekipa uglavnom pita kako si. Ako kažeš da si dobro, to uopće ne čuju. Ako kažeš da nisi dobro i kreneš govoriti zašto nisi dobro, netko kroz tebe gleda, netko se hrani, netko ima živaca poslušati te i možda dati neki svoj kut gledanja. A ako kažeš da si super, ekipa te odmah pita: „Ma da? Kak to? Sve ispričaj.”
Ljudi kao da su ipak više navikli na loše nego na dobro, pa ja sad moram imati neki dobar razlog zašto sam super. Onda krene objašnjavanje da ne postoji izolirani razlog zašto se osjećam super, nego mi je takva opća slika. Opća slika? Još čudnije. Kako možeš biti super, a ništa se nije dogodilo što bi to poguralo? Samo živjeti i biti zadovoljan, pa je li to uopće moguće?

Zašto je nezadovoljstvo postalo društveno prihvatljivije od zadovoljstva? Znate onu ekipu koja je oko vas kad vam je „najgore”, kao da uživaju u vašem mrcvarenju, a kad ste super, oni nestanu? U knjizi Stranci koju sam nedavno čitala, glavni lik baš se na to obrecnuo i primijetio da je određeno društvo uz nju samo kad je na dnu. Kako to uopće objasniti nego hraniti se tuđim posrnućem? Jedna krasna odlika.
A što ako ne želim više?
Moguće je da je sve ovo usko povezano i s ambicijom koja se cijeni te napretkom koji se očekuje, dok se stagnacija često doživljava negativno. Ali što ako ja ne želim više od ovoga što imam? Što ako sam napokon našla mir i u ovom trenutku ga ne želim kvariti dodatnim podražajima na koje nisam sada spremna? I zašto uvijek moramo objašnjavati da ne želimo više?
Valjda smo naučili da uvijek nešto trebamo popravljati, mijenjati i unaprjeđivati. Na kraju dana ne mogu svi ni živjeti tu slobodu koju je živio Bill Cunningham. Jer je i ta sloboda imala svoju cijenu koju nije svatko spreman platiti. Zamisli da se odjednom uvučeš u sobičak od 20 do 30 cca kvadrata i lišiš svega nepotrebnog kako bi se fokusirao na život koji upravo živiš. Društvo bi ti sutra reklo da si lud. Ne bi točno znali objasniti zašto, ali vjerojatno bi jedan dio odgovora ležao u tome što si daješ za pravo živjeti potpuno drugačije od drugih.
Oduvijek su nas inspirirali oni koji žive izvan stoljećima uvriježenih okvira. Ali vrlo često bili su i isključeni iz društva jer su bili drugačiji. Možda zato nije tako jednostavno odlučiti da nam je dovoljno. Ne samo zato što sami ne znamo što želimo, nego i zato što se od nas neprestano očekuje da želimo još.
Što zapravo tražimo kada želimo više?
Ako stalno razmišljamo o alternativama, možemo li ikada biti zadovoljni? Uvijek postoji mogućnost boljeg partnera, zanimljivijeg društva, uzbudljivijeg grada ili drugačijeg životnog puta. Gdje ćemo se i kako mi smjestiti? Kako uopće znati da smo odabrali dobro ako stalno razmišljamo o onome što smo mogli odabrati umjesto toga?

Čini mi se da smo u tom neprestanom traženju boljeg pomalo izgubili sposobnost prepoznavanja onoga što već imamo. Ne mislim pritom da bismo trebali odustati od ambicija, prestati željeti ili se zadovoljiti nečim što nam ne odgovara. Ali postoji razlika između želje za promjenom i osjećaja da nikada nismo dovoljno daleko stigli.
Možda bismo se mogli zapitati što je točno to više koje stalno tražimo. Je li riječ o stvarnoj potrebi, znatiželji, ambiciji ili samo o navici da uvijek gledamo prema sljedećoj stvari? I zašto toliko teško prihvaćamo mogućnost da nam je u nekom trenutku jednostavno dobro? Zamislite samo da zadovoljstvo prvo nađete u sebi. Možda više ne biste ništa nikada čekali. Mislim… i čekanje je isto život, samo je pitanje kakav.