Kada sam na Instagram stranici Foto kluba Split pročitala da se u kinu Karaman prikazuje dokumentarni film Bill Cunningham New York (2010.), redatelja Richarda Pressa, znala sam da ću ga ići pogledati. Voljela sam njegove street style fotografije, spontanost u modi koje danas kronično nedostaje, stari New York City, ali, iskreno, nisam puno znala o njegovom životu.
Volim kino Karaman i često tamo odlazim ciljano. Iako je riječ o starom kinu koje nema tehnološke mogućnosti modernih kinodvorana, ono ima nešto što se ne može nadomjestiti ni najboljom tehnologijom. Posebnu atmosferu zbog koje se poželite malo srediti, prošetati gradom, sami otići na projekciju i na trenutak uroniti u neki stari Split koji polako nestaje. To su neki moji mali rituali. Nekome možda neobični, nekome potpuno besmisleni, ali meni dragocjeni.

Bill Cunningham i moda koja nije poznavala status
Film me, pogađate, oborio s nogu. Jedan od onih koji vam ostaju u mislima danima nakon gledanja i zbog kojeg nastavljate istraživati, čitati, razmišljati. Kada me prijateljica pitala zašto me toliko oduševio, shvatila sam da vjerojatno ne bi ostavio tako snažan dojam na mene da sam ga pogledala prije petnaest godina. Ali u današnjem svijetu konzumerizma, samopromocije i gotovo opsesivne potrebe da se sve što radimo nekako unovči ili pokaže, priča o jednom od najboljih street style fotografa i modnih znalaca, koji je vlastitim odabirom živio gotovo asketski, djeluje toliko autentično da je pomalo nestvarna.

Tijekom filma slušamo plejadu poznatih modnih lica koja o njemu govore u superlativima. Anna Wintour, Iris Apfel, Tom Wolfe, Brooke Astor i mnogi drugi. Za takvo bi priznanje i poštovanje mnogi danas bili spremni gaziti preko drugih, a on ga je stekao gotovo usput, nikada ga ne tražeći. Ali, znate, to nisu oni prazni, senzacionalistički komentari kojima nas danas zasipaju u dokumentarcima o poznatima. To je iskreno poštovanje. Prvenstveno prema čovjeku koji je modu imao u malom prstu, fotografu koji je obilježio jednu eru i, takoreći, umro s fotoaparatom u ruci. Radio je gotovo do kraja života, a njegova kultna rubrika On the Street u New York Timesu izlazila je desetljećima, sve do njegove smrti 2016. godine.

No još više od njegova profesionalnog rada fascinira poštovanje prema čovjeku s manirima, poštenjem, iskrenošću i gotovo dječačkom, strastvenom ljubavlju prema modi. Ne prema statusu koji ona donosi, nego prema njezinoj esenciji. Kroju, obliku, teksturi, boji i načinu na koji odjeća živi na ulici. Kako je netko nosi, kombinira, kako se u njoj kreće. Prema onoj iskonskoj kreativnosti koja nastaje kada se čovjek odijeva zbog sebe i kada je nutarnje slobodan.
Bill je znao prepoznati ljepotu tamo gdje je drugi možda ne bi ni primijetili. I, što je još važnije, nije mu bilo bitno tko je nosi. Tijekom filma pratimo i njegov život u Carnegie Hallu, gdje je desetljećima živio u majušnoj sobi, okružen ormarima s fotografskim negativima, knjigama i najnužnijim stvarima. Bez vlastite kupaonice, bez kuhinje, bez svega onoga što danas podrazumijevamo pod pristojnim životnim standardom. U istoj zgradi živjela je i zanimljiva umjetnička ekipa, ljudi koji su stvarali, svirali, fotografirali i živjeli za svoj rad. A onda su, zbog prenamjene prostora, morali otići.

Taj dio filma posebno me rastužio. Kao da je već tada bilo jasno koliko malo mjesta ostaje za one koji iskreno rade svoj posao, koji stvaraju iz unutarnje potrebe, a ne zato što su izračunali koliko će im se to isplatiti. Grad koji je desetljećima živio od energije umjetnika polako je istiskivao upravo one koji su mu tu energiju dali.
I dok gledate Billa kako biciklom juri njujorškim ulicama, u svojoj prepoznatljivoj plavoj radnoj jakni, shvaćate da taj čovjek zapravo nije bio siromašan. Barem ne u onom smislu u kojem danas razumijemo bogatstvo. Imao je ono što mnogi ljudi provedu cijeli život pokušavajući pronaći. Slobodu. Slobodu da radi ono što voli, da nikome ne duguje uslugu, da ne mora fotografirati nekoga samo zato što je poznat ili važan. Slobodu da odbije novac, poklon ili privilegiju ako bi time ugrozio vlastitu neovisnost. I možda najvažnije, slobodu da mu ne treba gotovo ništa od onoga što nas društvo uporno pokušava uvjeriti da nam je potrebno. U vremenu u kojem se uspjeh mjeri bogatstvom, Bill Cunningham djeluje gotovo subverzivno.

Njegovo poznavanje mode bilo je gotovo nevjerojatno. Na revijama nije samo fotografirao odjeću, nego je u svakom kroju, detalju i silueti prepoznavao povijest mode. Imao je toliko istančano oko i nevjerojatno pamćenje da je znao odmah prepoznati kada je neki dizajner posegnuo za tuđom idejom, odnosno kopirao komad iz neke ranije kolekcije. Dok su drugi gledali što je novo, Bill je znao odakle je to novo zapravo došlo. I upravo je u tome bila razlika između nekoga tko modu samo prati i nekoga tko je istinski razumije.

Posebno je zanimljiv njegov odnos s Brooke Astor, jednom od najbogatijih i najutjecajnijih žena njujorškog visokog društva, koja ga je iznimno cijenila. U filmu se kroz komentare njegovih sugovornika provlači koliko je bio omiljen među ljudima koji su imali sve, od novca do društvenog statusa, a njemu ništa od toga nije imponiralo. Nije ga zanimalo koliko netko ima na računu, kakvo prezime nosi ni koliko je važan u društvenoj hijerarhiji. Ako mu je netko bio zanimljiv, fotografirao bi ga. Ako nije, mogao je biti i najbogatija osoba u New Yorku, bilo mu je svejedno.
Ostala mi je u sjećanju scena u Parizu, kada uz kavu govori kako voli jednostavne stvari. Ne fancy mjesta, ne luksuz, nego baš obične, svakodnevne stvari. I to izgovara s takvom prirodnošću, bez potrebe da od toga napravi neku veliku životnu filozofiju. U tome ima nečeg gotovo duhovnog. Čovjek koji je cijeli život bio okružen najraskošnijim modnim kreacijama, najbogatijim ljudima i svime što se smatra luksuzom, iskreno je uživao u jednostavnosti. Ne zato što si nešto drugo nije mogao priuštiti, nego zato što mu ništa više nije ni trebalo. I mislim da je upravo ta njegova neopterećenost materijalnim, ta sposobnost da bude zadovoljan malim stvarima, danas gotovo radikalna.

Ipak, neizbježno se nameće pitanje je li Bill bio duboko usamljen ili je jednostavno svjesno odabrao takav način života. No pitam se postavljamo li to pitanje upravo zato što nam iz današnje perspektive, u svijetu opsjednutom konzumerizmom, statusom i neprestanom potrebom za posjedovanjem, njegov život djeluje gotovo luđački. Toliko smo navikli sreću povezivati s onim što imamo, gdje živimo, što nosimo i koliko zarađujemo da nam je teško povjerovati kako netko može imati pristup svemu tome, a iskreno ne željeti ništa od toga. Možda nam je jednostavnije pomisliti da je bio usamljen nego prihvatiti mogućnost da je čovjek koji je imao tako malo zapravo bio zadovoljniji od mnogih koji imaju sve. A možda je najzanimljiviji podatak onaj koji saznajemo tek nakon njegove smrti.

Čovjek koji je desetljećima živio gotovo asketski, vozio bicikl, nosio istu plavu jaknu i nije mario za materijalne stvari, iza sebe je ostavio imovinu procijenjenu na četiri milijuna dolara, od čega je samo njegov fotografski arhiv vrijedio oko milijun. Dakle, nije stvar bila u tome da nije mogao imati više. Jednostavno nije osjećao potrebu za tim. A to je, iz današnje perspektive, možda i najfascinantniji dio cijele priče. U svakom slučaju, ako niste pogledali film, topla preporuka, uljepšat će vam dan, ako ne i tjedan.