Priznajem, kriva sam. Ime svog omiljenog iris parfema čuvam “kao zmija noge”, iako većinu stvari slobodno dijelim sa svima – i uživam u tome. Gatekeeping u beauty svijetu uglavnom smatram licemjernim, pogotovo kada poprimi oblik zataškavanja procedura kako bi se reklamirali proizvodi koji, čak i kada su kvalitetni i učinkoviti, jednostavno ne daju rezultate koji im se pripisuju. No danas pišem o jednoj novoj vrsti modnog gatekeepinga, onog koji je nastao iz činjenice da su vintage dizajnerski komadi postali najveći Gen Z fleks. Ako mi tada niste vjerovali, bacite pogled na ono što je Bella Hadid nosila u Cannesu i vidjet ćete da sam bila sto posto u pravu. Ono što ne mogu svi kupiti, bez obzira na stanje računa u banci, danas vrijedi najviše.

GATEKEEPING U MODI SE VRAĆA, ALI U DRUGAČIJEM OBLIKU
Gen Z, generacija koja je odrasla uz ideju da sve mora biti dostupno, vidljivo i dijeljeno online polako počinje zatvarati vrata. Mislim da se ovo događa manje zato što žele biti elitisti u klasičnom smislu, a više zato što internet u dahu uništi sve što dotakne. Mjesta, stil, male brendove, kvartove, pa na kraju i cijeli osjećaj identiteta koji gradimo.
Suočeni s terorom algoritma, potrošači su postali oprezni prema internetu koji slavi bilo što što je previše blisko njihovom stvarnom životu. Kulturni kapital nekomercijaliziranih prostora, a zatim i proizvoda, rapidno raste.
Danas postoji svojevrsni premium moment vezan uz prostore koji se ne mogu komercijalizirati ili uz prostore koje mogu komercijalizirati isključivo lokalni, nezavisni biznisi s već postojećim, također lokalnim, kultnim statusom.
Ljudi više ne žele da se sve što nose može pronaći kroz jedan link ispod videa (beauty je i dalje druga priča i zato ovaj oblik gatekeepinga nazivam novim). Velik dio privlačnosti danas dolazi upravo iz činjenice da nešto nije lako dostupno ili algoritamski servirano. Jedan od najočitijih primjera su vintage vjenčanice za koje se odlučuje gotovo svaka kul mladenka, dok je druga opcija model lokalnih dizajnera šivan po mjeri.
Zašto? Zato što realno svaki novi trend prolazi kroz isti ciklus: otkriće, viralnost, prezasićenje, gađenje. Toliko brzo da ljudi više nemaju osjećaj da su išta stvarno sami pronašli.

Posljedično raste interes za stvarima koje djeluju “nealgoritamski”. Odijevanje postaje svojevrsni anti-algoritamski čin. Ljude ponovno privlači otkrivanje, kopanje, slučajnost. Ideja da ste nešto pronašli na dvanaestoj stranici eBay pretrage danas ima veći kulturni kapital od savršeno stiliziranog luxury unboxinga xy cipela – pa makar one bile i čudne, a čudne cipele jedna su od rijetkih strategija koja danas radi posao luksuznim brendovima.
Još jedna strana medalje je to da brendirane aktivacije bez stvarne zajednice danas djeluju kao invazija. Autentični ljudi ne žele gomile ni redove oko bloka samo zato što je nešto viralno. Oni znaju da je čekanje u redu sve samo ne luksuz. Mnogo je privlačnija ideja da se prava, ograničena grupa ljudi nalazi na pravom mjestu u pravom trenutku.
Rekla bih da je to najveća promjena luksuza. Nije nova, nego vraćanje na neko vrijeme prije interneta. Nekada je status značio biti viđen posvuda. Sada status znači da vas nema svugdje.
Cringe da ste svuda gdje su svi nadjačao je FOMO. I imam samo za reći, hvala Bogu.
Novi gatekeeping ipak ne izgleda kao stari elitizam iz modnih uredništava 90-ih. Informacije se ne skrivaju zato što se nužno želi biti “bolji” od drugih, nego zato što ljudi žele da nešto preživi malo duže od viralnog ciklusa.
Možda nekima zvuči paradoksalno, ali zapravo je riječ samo o jednoj logičkoj krivulji koju kroz cijelu povijest uvijek promatramo iznova: internet je stvorio generaciju opsjednutu dijeljenjem svega, a onda istu tu generaciju natjerao da ponovno poželi anonimnost.