Neki dan sam sjedila s frendom na pivi, catchupali smo ljetne radosti i negdje u prepričavanju mi je rekao da su se njegova kći i njezin frend cijelo ljetovanje „snapchatali“, iako su bili fizički zajedno. Ok, ta djeca danas imaju 15 godina, puno manje nego mi, ali mi je dalo ideju za razmišljanje koliko smo mi „odrasliji“ od njih i kada se točno veći dio komunikacije spustio isključivo na pametne telefone. Iskreno, tko se više sjeća, ali meni se više ne da.
Istovremeno sam bila zadovoljna što je to dvoje mladih ljudi našlo zajednički jezik, ali me i pogodilo s obzirom na to da su cijelo vrijeme bili jedno pored drugog. Onda sam skužila da to zapravo radimo i mi na neki svoj način. Dopisujemo se po cijele dane, a prođu i tjedni da se ne vidimo. A živimo u istom gradu. Stalna dostupnost stvara osjećaj bliskosti koja zapravo ne postoji.
Imala sam jednu prijateljicu s kojom sam bila u kontaktu skoro svaki dan, a viđale smo se možda jednom mjesečno. Uvijek kad bi me netko pitao za nju, rekla bih: nismo se vidjele sto godina, na što bi ekipa komentirala: pa često je spominješ, imam dojam da ste stalno skupa. I onda kreneš razmišljati o svojoj ulozi u tom odnosu; jesam li ja tu prijateljica, besplatni terapeut, onaj tepih ispred vrata ili samo neka istrošena štaka. Zaključak: tu nije bilo kvalitetnog druženja, već samo neka natruha koja glumi prijateljstvo. Tko ima vremena i volje za to? Ja ne.
Jednom mora biti dosta
Kroz život sam se uvijek bavila poslovima koji su zahtijevali da imam barem minimum društvenih kanala i da mi je mobitel po mogućnosti uvijek u ruci, ili tu negdje. U slučaju požara bitno je „brzo gašenje“, posao je online i sve se može riješiti u sekundi dok nitko ne skuži, ali sve to zahtijeva vrijeme, troši kapacitete i drži te u notifikacije modu beskonačno.
Jednom mora biti dosta.

Uvijek sam bila dostupna poslovno, to je onda nekako kliznulo i u privatno i bila sam vječni rob neodgovorenih poruka, mailova i poziva koje sam kao stroj trebala riješiti odmah. „Što možeš danas, ostavljaj za sutra“ kod mene nije šljakalo nikad: sve je moralo biti odmah, po mogućnosti prije nego što je itko stigao primijetiti da se nešto dogodilo. Otišla je velika zvijezda, treba napisati feature; priprema, pozor, sad, neka budemo prvi i rasturimo. Takvih i sličnih situacija nebrojeno puta zove se – trošenje.
Kraljica propuštenih poziva
Najgore mi je bilo kad bih sjedila u društvu, a poruke se samo kotrljaju, tu sam u žešćem limbu. Pogotovo ako je s druge strane netko tko mi krade fokus. U tim situacijama sam znala biti bezobrazna i neobzirna prema društvu u kojem sam se nalazila. I to stvarno nije lijepo. Dugo mi je trebalo da to skužim jer sam percipirala da nekako svi imamo sličan ili isti modus operandi. Evo baš sam neki dan bila na piću kad smo nakon sat vremena istovremeno rekle: čekaj da provjerim tko što treba. Sick.
Moj stari je, recimo, bio lik koji bi rekao: „Ja imam mobitel da bih ja mogao zvati ljude, a ne oni mene.“ Pojedine članove obitelji je to izluđivalo, pogotovo ako su npr. trebale da nešto donese izvana. A onda sam i ja postala taj lik. Kraljica propuštenih poziva. Sloboda. Ispod kojeg kamena sam ja živjela, a bila sam uvjerena da živim na njemu…
Ispostavilo se – nitko
Paralelno s tim sam se krenula povlačiti i promatrati tko to mene zaista treba 24/7. Ispostavilo se – nitko. Prestala sam prva uspostavljati kontakte iz razonode i ostavljala mjesta “samo za hitnoće.” Do te krajnosti da sam si na mobitelu namjestila temu Sleep i onda sam se danima čudila što mi ne dolaze notifikacije za internet bankarstvo. Naravno da ne dolaze kad ne dolazi ništa. Kakav divlji trenutak za mene je to bio.
Isprva je to mojoj tekućoj (obožavam vas od A do Ž) tekst ekipi bilo čudno, ali ljudi se na sve naviknu. Pogotovo kad te deset puta nazovu, a ti ne dižeš telefon. Nepristojno? Vrlo. Ali navika dostupnosti 24/7 na mobitelu je najveći bullshit koji si možeš uvalit. Još veći bullshit je digitalni detoks koji si baš svake godine priuštim tjedan dana jer čim kreneš hraniti „navike“, one se još više razbuktavaju. Ali ok, valjda je i pauza od nepotrebnih navika koje više troše nego daju bolje nego ništa?
Što zapravo tražimo na mobitelu?
Znamo da nije stvar u tome da jednom godišnje makneš mobitel iz ruke na sedam dana. Stvar je u tome da shvatiš zašto ga uopće toliko često uzimaš. Što trebaš, što tražiš i gdje ćeš to zadovoljstvo dobiti? Da porušim kule od pijeska, neće se dogoditi na internetu. Pa kad to utvrdiš, koliko god puta trebaš, mijenjaju se i navike.

Mislim da je moj najveći problem bila kontrola. Ali kad sam se pomirila s tim da vjerojatno nikome neću spasiti život ako se javim na telefon, odustala sam od nje. I tako se sranja najčešće događaju po noći, a mobitel mi je 20 godina na silent. Što ne pada lako onima koje ja mogu nazvati u 1 ujutro i zapravo se jave.
Počela sam razmišljati koliko zadovoljstva dnevno dobijem od toga što sam dostupna svima koji me „trebaju“. A ono još važnije – koliko vremena ode na tih „samo da odgovorim“, „samo da vidim“.
Što se dogodi kad sve staviš na off?
Kad sam sve stavila na off (uglavnom u drugom dijelu dana), fokus sam stavila na kuhanje koje mi je uvijek lagano bol na nekom mjestu, ali sam najveći benefit vidjela kod čitanja. Ako me naslov zadrži, 350-400 stranica skidam u dva do tri dana. Vrijeme uloženo u štivo mi je uvijek draže od filmova, iako i oni ulaze u to. Čitanje mi je vratilo koncentraciju i mir, sposobnost da sto puta ne prekidam nešto što radim i osjećaj da sam ne tu, nego u toj knjizi.
Pravo na nedostupnost
Mislim da smo tu neku stalnu dostupnost počeli doživljavati kao normalnu. Ako si online i ako ne spavaš, očekuje se da odgovoriš. Čak i ako si vidjela poruku, a još nisi reagirala. Nemoj slučajno objaviti story prije no odgovoriš svima na Instagramu jer to stvarno nije fer prema ekipi koja čeka.
A sami smo si stvorili osjećaj da smo izgubili pravo da budemo nedostupni i to je ono što je dosta teško kasnije vratiti. Ali ne iz razloga što želimo biti nepristojni, buntovni ili nedostupni ljudima do kojih nam je stalo, već da bismo uopće bili prisutni tamo gdje smo u trenutku. Jer stalno biti dostupan svima u realitetu znači biti stvarno dostupan – nikome. Možda smo putem bliskost zamijenili za dostupnost.
Što ostaje kad nema interneta?
Tako da se ona djeca sa Snapchata ne razlikuju baš toliko od nas. Oni samo rade ono što smo mi napravili malo kasnije jer smo živjeli u drugo vrijeme. Ali smo zato i dovoljno stari da se sjećamo kako je izgledalo kada čovjek jednostavno nije bio dostupan.
Tu je bio kućni telefon pa tko te nazove. Imao si sreće ako vani sretneš simpatiju ili vam se preklope smjene u školi. Nismo se pitali kome, kada i što trebamo odgovoriti. Živjeli smo puno slobodnije, u znatno manje nepotrebne buke koju smo si više-manje danas stvorili sami. Kao i taj privid bliskosti s random ljudima na internetu.
I možda nam to sjećanje još može biti korisno. Život se odvijao u svojem ritmu, a ako bolje pogledamo, upravo se tako odvija i sada. A to što smo ga mi nabrijali i ubrzali, ostaje samo naš problem. Za početak je dovoljno shvatiti da ne moramo biti stalno dostupni da bismo bili s nekim bliski. Samo zamislimo da sutra stane internet. Što bi nam stvarno ostalo opipljivo? Zapišite si u dnevnik.