Neki dan sam od kolegica na poslu tražila preporuke knjiga. Ciljala sam na fini roman ili memoare, a Tea mi je rekla da je upravo pročitala “Ljubav u doba kolere.” U razgovoru shvaćam da se uvijek kad nema “ništa bolje” vraća klasicima, tipa “U potrazi za izgubljenim vremenom”, jer voli takve teme, priziva mirise, okuse, sjećanja, i duge opise nekih “nebitnih” mjesta. Ubacila je i Jane Austin. Javorina mi je pak rekla da ona čita Drakulu i da ga nipošto ne bi odvajala od Frankensteina. Ja sam ovaj put kompromis pronašla podno Nepala, krajem osamdesetih. Postkolonijalizam. Može, samo da nema nikakve dodirne točke s modernim vremenima.
Zašto se uvijek vraćamo poznatom?
Razgovaram sa sestrom koja gleda isključivo stare serije, trenutno je to Felicity. Nove joj nisu uzbudljive, ne sviđa joj se kamera i kaže da puno više rezonira s likovima i odnosima jer je sve puno sporije. I nema seenanja, haha, pa baš kao što smo zapravo i odrasli. Valjda nije čudno da se uvijek vraćamo onome što nam je poznato i ugodno. Novo vrijeme sa sobom nosi dovoljno izazova u kojima ionako ne želimo sudjelovati.
Frendica mi je pak neki dan rekla: “baš imam potrebu gledati stari filmove, ne mogu ti objasniti.” Ne mora mi nitko ništa objašnjavati i samoj mi je tako. Odmah su mi na pameti jedni od najdražih redatelja, tj. oni koje religiozno pratim otkad gledam filmove. Woody Allen (do trenutka kad sam se zasta pomirila da, iako bez službene optužnice, visi na stupu seksualnih zlostavljača, pa da ne gubim živce dalje) i Pedro Almodóvar koji je kako do sada znamo bio provokativan isključivo u svojim filmovima.
Stari filmovi bude osjećaje koje nove priče teško mogu nadmašiti
Uvijek sam raspoložena za njihove filmove, ali nipošto one nastale posljednjih desetak godina. To su mi tek blijede kopije onog što kod njih poznam. Kod Woodyja me i dalje zabavlja nemoć i neurotičnost njegovih likova, nesigurnih intelektualaca koji se neprestano zapliću u ljubavne i profesionalne katastrofe. Kod Almodóvara pak obožavam njegovu otvorenost prema seksualnosti, homoseksualnosti, transrodnim osobama i obiteljskim disfunkcijama, što je osamdesetih u španjolskom društvu bilo itekako šokantno.
Moguće je da zato toliko volim Pepu iz filma Žene na rubu živčanog sloma, koja u blenderu priprema gazpacho s tabletama za spavanje nakon što ju je ostavio ljubavnik. Pa koliko je to fantastično? Danas se ljubavnici žena pakiraju u kofer i bacaju iz helikoptera u ocean. Zijevam.
Zašto nas glazba najbrže vraća u prošlost
S glazbom mi je je ipak najteže. Knjigu uvijek možemo ponovno pročitati. Film ponovno pogledati. (Lost in Translation i Notting Hill su jedini filmovi koje gledam svake godine). Ali glazba je jedina umjetnost koja nas doslovno teleportira u vrijeme i osjećaje. Dovoljan je jedan takt kultne Born Slippy i više nismo tu.
Imam prijatelja koji bi mogao bi biti glazbena enciklopedija, ali kao riznica svih sjećanja koja još skladišti i stanja koje je ona kreirala. Od najranijih dana otkrivanja glazbe i prvog bijelog walkmana, preko koncerata održanih pr. K po kojima pamti život, pa sve do današnjeg vremena kada svjedočimo (a nekad i robujemo) glazbi koja danas sve češće nastaje na laptopu nego u studiju. I možda je nepravedno reći da je najbolja glazba već odavno snimljena, ali ja ću onda biti nepravedna pa ću si nakon 4 deseteljeća to dozvoliti.
I zato što smo glazbu oduvijek živjeli kroz osjećaje i svjesnost (više manje, ako izbijemo vrijeme animalnog partijanja), danas će nas fascinirati tek ABOP koji elektroniku stvara instrumentima from scratch.
Možda nam ne nedostaju stara vremena, nego osjećaji koje smo tada imali
Svakako ne želim reći da je sve novo užas. Užas je to što smo se zauvijek vezali uz ono što u nama budi poznate i ugodne emocije. A njih je teško pronaći u nečemu što tek upoznajemo. I zato naš problem nije 2026. godina i tehnologija koja već desetljećima melje čovječanstvo na više nivoa i nove generacije za koje tvrdimo da nemaju dovoljna ukusa ni interesnu širinu. Naš problem je taj što više ne nalazimo poznato u novonastalom. A bez poznatog smo nigdje.
Da, sigurno je da nas pere nostalgija za drugim vremenima. Ali ja bih rekla još više za osjećajima.
