Zašto neke žene zaborave na sebe radi frajera?

Gdje prestajem "ja", a počinjemo "mi"?Nekad se sjetim jednog bivšeg dečka koji mi je prilikom prekida kazao: "Ti si divljakuša. Ja ne znam 'ko će tebe oženit takvu", aludirajući na činjenicu da sam u vezi s njim i dalje izlazila van sa curama, putovala, imala svoj život... Eto jedan me oženio. Čovjek se usudio tako da kažem. Istina je da od malih nogu nikad nisam strastveno brijala na vjenčanja. Ne znam kako se dogodila ta "greška" u mom jakom hercegovačkom genu koji nalaže dvije stvari: da se udaš i da jedeš meso (mislim da bi mi čak neudaju oprostili prije nego vegetarijanstvo u kojem sam se također neuspješno okušala), ali eto. Kada su nas u osnovnoj školi jednom upitali kako zamišljamo budućnost većina curica je kazala da se zamišljaju u predivnoj bijeloj pufastoj vjenčanici. Ja sam rekla da želim biti nova Kylie Minogue (sprdali su me danima). Doduše, Azer je rekao da želi biti Lepa Brena pa je siroti prošao gore od mene. Ne vjerujem ni u koncept "soulmatea", srodne duše kako god. Doista ne vjerujem. Svaki put kad to kažem naglas imam osjećaj da pet obožavatelja Jane Austen umre negdje u svijetu, ali tako je... Vjerujem da sam jedna duša koja je susrela drugu i sad pokušavamo plivati u svakodnevnim sranjima i borimo se sa životom. Ne vjerujem da ti treba netko drugi da te nadopuni jer mi je zastrašujuća pomisao da sam pola čovjeka koji baulja svijetom dok ne nađem tu drugu polovicu i onda sam cijela. Ako i kad me ta druga polovica ostavi ili ode, što ću onda? Jesam li opet polovnjača ili ima još koja "srodna" duša da ga zamijeni? Te su me pametne misli uvijek morile u ranojutarnjim satima, kada bih trebala spavati, ali mozak odluči da bi se nas dvoje lijepo mogli prisjetiti svih loših odluka koje sam donijela u životu. To je jedan "fini" mentalni trening koji završi suzama oko 4 ujutro i mišlju da ću negdje krepati sama Iz tog razloga imam sistem ja sam ja, ti si ti i hajde da sad vidimo kako ćemo ti i ja nekako to "hendlat", a da nam bude lijepo, da ne izgubimo tko smo i što smo po putu. Nemojte me krivo shvatiti, kao i svaka osoba napravila sam milijun gluposti u vezama, bila dostupna krivim ljudima u krivim trenucima, dozvolila određena ponašanja, zažmirila na neke stvari koje su me smetale, ali nikad nisam izgubila sebe radi frajera do te mjere da ne znam tko sam i da sam odbacila sve svoje radosti, karakter, prijatelje i prošlost da bih za nekoga postala njegov savršen primjerak iz Mattel tvornice. Zašto? Jer ne vjerujem u ljude koji se mijenjaju radi drugih i mislim da u tome nema ni zrnce iskrenosti. Ne pričam o sistemu da postanete najbolja verzija sebe, već o onom opasnom mijenjaju karaktera radi druge osobe kako biste je zadržali. Smetaju me žene /prijateljice koje izgube sebe radi frajera Na sebe preuzmu sve njegove oblike ponašanja i postanu neke druge osobe koje ne poznajete. Te promjene mogu biti banalne. Glup primjer: U životu potrčala nije osim ako nije bila racija u klubu, a evo je sad trči, brate, da je ni marketinška služba Reeboka ne može sustići da joj uruči "džaba" tenisice i plaketu. Otići će i na cajke radi njega ako treba iako se klela da joj uši krvare od te muzike. Ali on to voli pa će twerkati na milozvučne ritmove iz Pančeva. Promjene mogu biti i radikalnije, a odnose se na totalno otuđivanje od sebe ili osobe kakva je nekoć bila, a bila je ok. Zašto neke žene zaborave na sebe radi frajera? (фото 1) Postoji i ona vrsta žena koje nisu dobro ako nemaju frajera. Ne znaju biti same. Ne uživaju u vlastitoj slobodi već je cijeli život trka od jedne do druge veze koja se razvlači i nemaju predaha da budu solo, da dođu u kontakt sa sobom i vide sebe kao jedinku pred kojom je cijeli život i svijet za istraživanje. Ako nije dio para ne postoji i misli da nešto nije u redu s njom. Neke cure pak nađu frajera, zatvore se u kuću i ne postoje više. Ako je zoveš na kavu moraš doći ispod prozora pa ti spusti ceduljicu na kosi kao Matovilka jer na Whatsapp, Viber ni DM ne odgovara. Do prije dva tjedna imale ste normalan prijateljski odnos, ali sad se osjećate kao da ste Sean Penn, a ona Charlize Theron. Ghosting u svom pravom obliku. Sigurno u svom širem društvu imate taj tip prijateljice. Kad je slobodna Instagram ne može živjeti od nje. Razleti se kao prašina po kamenolomu. Sad je u klubu, sad na kavi, sad trči na ruski, iza toga je u gymu, onda cucla sushi u Timeu i sve to dokumentira. Kad nađe frajera Instagram se pretvori u hram Louise Hay s porukama ljubavi, sreće, spokoja, a ona nestane s lica zemlje. Jasno je da kad nađete frajera imate fazu u kojoj postojite samo vas dvoje. Želite upiti što više, spojiti se s osobom. To je onaj najslađi dio odnosa u kojem se istražujete, još glumatate malo (nisam ljubomorna, nisam posesivna, samo opušteno, a ispod kreveta dosje o kretanju i sve bivše cure poredane po abecedi), želite provesti vrijeme s njim. Ali kada radi te osobe zaboravite prijatelje do te mjere da ih ne vidite i ne čujete uopće, onda situacija prelazi u laganu patologiju. Iste te prijatelje ćete nazvati prilikom prve prepreke koja će vam se naći na putu, a bit će ih. Nijedan odnos nije idealan i prije ili kasnije ćete trebati svog prijatelja da vas utješi, da porazgovara s vama, da bude prijatelj, jebemu. Zašto neke žene zaborave na sebe radi frajera? (фото 2) Slučaj: Lejla Lejla, prijateljica moje prijateljice je bila solo jedno pet godina. Frajera ni za lijeka. Što god je naletjelo nije bilo vrijedno spomena. I nađe Lejla frajera napokon. Ima sve zube, čini se normalan, sve kako treba. Ono što nije bilo normalno u toj situaciji jest sama Lejla koja je u mjesec dana nestala s lica zemlje. Nestajanje se događalo postepeno, pa ne može na kavu, pa ne može u kino, poruke su bile sve rjeđe. Moja prijateljica se jedan dan probudila i shvatila da više uopće ne zna kako je Lejla i što joj se događa u životu, ali nije htjela forsirati kontakt. Ponijela se po sistemu: imaš broj, nazovi. Potom sretne Lejlu u gradu i žena ne liči na sebe. Plavuša je, čudno priča, odijeva se drugačije... Nema dvojbe izgleda lijepo, ali nešto ne štima. Znate onu bizarnu situaciju kad pričate s ljudima koje ste dobro poznavali i onda se susretnete negdje i totalni ste stranci. Ne prepoznajete osobu. Nakon nekih 6 mjeseci zvoni telefon, pogađate Lejla, plače kao kišna godina i moli je da se nađu. Što se dogodilo? Od silne želje da napokon bude dijelom para i straha da ga ne izgubi, žena se pretvorila u kiborga. Preuzela je njegove oblike ponašanja, postala je plavuša jer je on rekao sedam puta da je plava najljepša boja za ženu, "ufinila" se do te mjere da samu sebe više nije prepoznavala. Znate što je najgore od svega? Frajer ju je nakon toga napucao jer je izgubio interes. Zaljubio se u žensku (staru Lejlu) koja ima svoj stav, smeđu kosu, može popiti pet Heinekena bez da se "zroka" sa stolice, a ne u tu novu ženskicu koja treperi. I što je još gore? Čovjek ju nije forsirao da se promijeni. Izobličila se psihički i fizički iz vlastitog straha da ne izgubi odnos, izolirala se od prijatelja i šizila u tišini jer se zapetljala toliko da se više nije mogla izvući. Znam da nije popularno govoriti istinu, ali žene se užasno boje Nekad se toliko bojimo da smo spremne na ekstreme da ne bismo popušile priču u kojoj trenutno jesmo. Pogotovo ako smo u 30-im godinama i svijet nekako počne primati drugačije konture. Shvaćam da je deficit frajera. Vidim po svojim curama. Pametnim, ostvarenim, lijepim curama u 30-ima. Slušam ih, pričam s njima svakodnevno. Sve što čujem jest da je danas teško naći "normalnog" frajera. Cure su, majke mi, počele odlaziti u Beograd po frajere kao što smo nekad odlazili po traperice u Trst. Ako Srbija ima nekih problema s turizmom slobodno mogu na poster stavit par testosteronskih primjeraka i morat će zatvoriti granicu od navale žena. Samo slušam "Srbi su tako zgodni, pristupačni, frajeri su, ne boje se prići, konkretni su..." Mislim, jesu. Fakat jesu. Bila sam u Beogradu prije koji mjesec i kaže mi prijatelj: „Gde ćeš bre da ideš već. Da ostaneš još jedan dan i seks da ti nađemo." Rasplakala sam se od smijeha, ali sam znala da me sprda na račun brojnih Hrvatica koje vikendom izvode neku vrstu seksualne emigracije. Zašto neke žene zaborave na sebe radi frajera? (фото 3) Gledajte, nemam ni ja neki magični ključ za rješenje većine problema u svom životu. Nekad mi dođe da pošaljem sve u "tri PM" i odselim se u Nepal čuvati koze. Taj ključ za rješavanje problema vjerujem da nema nitko i svi se svakodnevno borimo da održimo glavu iznad vode. I u poslu, i u ljubavi i u prijateljskim odnosima. Ono što cijeli život znam i osjećam jest da mi je divno vidjeti ženu koja je svoja, koja ne bježi od sebe u svim svojim stanjima i koja se ne trudi da je svi vole pod svaku cijenu. Dok god voli i poznaje sebe i svijet će se znati prilagoditi.
29.11.2016.

Nekad se sjetim jednog bivšeg dečka koji mi je prilikom prekida kazao: “Ti si divljakuša. Ja ne znam ‘ko će tebe oženit takvu”, aludirajući na činjenicu da sam u vezi s njim i dalje izlazila van sa curama, putovala, imala svoj život…

Eto jedan me oženio. Čovjek se usudio tako da kažem. Istina je da od malih nogu nikad nisam strastveno brijala na vjenčanja. Ne znam kako se dogodila ta “greška” u mom jakom hercegovačkom genu koji nalaže dvije stvari: da se udaš i da jedeš meso (mislim da bi mi čak neudaju oprostili prije nego vegetarijanstvo u kojem sam se također neuspješno okušala), ali eto. Kada su nas u osnovnoj školi jednom upitali kako zamišljamo budućnost većina curica je kazala da se zamišljaju u predivnoj bijeloj pufastoj vjenčanici. Ja sam rekla da želim biti nova Kylie Minogue (sprdali su me danima). Doduše, Azer je rekao da želi biti Lepa Brena pa je siroti prošao gore od mene.

Ne vjerujem ni u koncept “soulmatea”, srodne duše kako god. Doista ne vjerujem. Svaki put kad to kažem naglas imam osjećaj da pet obožavatelja Jane Austen umre negdje u svijetu, ali tako je… Vjerujem da sam jedna duša koja je susrela drugu i sad pokušavamo plivati u svakodnevnim sranjima i borimo se sa životom. Ne vjerujem da ti treba netko drugi da te nadopuni jer mi je zastrašujuća pomisao da sam pola čovjeka koji baulja svijetom dok ne nađem tu drugu polovicu i onda sam cijela. Ako i kad me ta druga polovica ostavi ili ode, što ću onda? Jesam li opet polovnjača ili ima još koja “srodna” duša da ga zamijeni? Te su me pametne misli uvijek morile u ranojutarnjim satima, kada bih trebala spavati, ali mozak odluči da bi se nas dvoje lijepo mogli prisjetiti svih loših odluka koje sam donijela u životu. To je jedan “fini” mentalni trening koji završi suzama oko 4 ujutro i mišlju da ću negdje krepati sama

Iz tog razloga imam sistem ja sam ja, ti si ti i hajde da sad vidimo kako ćemo ti i ja nekako to “hendlat”, a da nam bude lijepo, da ne izgubimo tko smo i što smo po putu. Nemojte me krivo shvatiti, kao i svaka osoba napravila sam milijun gluposti u vezama, bila dostupna krivim ljudima u krivim trenucima, dozvolila određena ponašanja, zažmirila na neke stvari koje su me smetale, ali nikad nisam izgubila sebe radi frajera do te mjere da ne znam tko sam i da sam odbacila sve svoje radosti, karakter, prijatelje i prošlost da bih za nekoga postala njegov savršen primjerak iz Mattel tvornice. Zašto? Jer ne vjerujem u ljude koji se mijenjaju radi drugih i mislim da u tome nema ni zrnce iskrenosti. Ne pričam o sistemu da postanete najbolja verzija sebe, već o onom opasnom mijenjaju karaktera radi druge osobe kako biste je zadržali.  
Smetaju me žene /prijateljice koje izgube sebe radi frajeraNa sebe preuzmu sve njegove oblike ponašanja i postanu neke druge osobe koje ne poznajete. Te promjene mogu biti banalne. Glup primjer: U životu potrčala nije osim ako nije bila racija u klubu, a evo je sad trči, brate, da je ni marketinška služba Reeboka ne može sustići da joj uruči “džaba” tenisice i plaketu. Otići će i na cajke radi njega ako treba iako se klela da joj uši krvare od te muzike. Ali on to voli pa će twerkati na milozvučne ritmove iz Pančeva. Promjene mogu biti i radikalnije, a odnose se na totalno otuđivanje od sebe ili osobe kakva je nekoć bila, a bila je ok.

Zašto neke žene zaborave na sebe radi frajera? (фото 1)

Postoji i ona vrsta žena koje nisu dobro ako nemaju frajera. Ne znaju biti same. Ne uživaju u vlastitoj slobodi već je cijeli život trka od jedne do druge veze koja se razvlači i nemaju predaha da budu solo, da dođu u kontakt sa sobom i vide sebe kao jedinku pred kojom je cijeli život i svijet za istraživanje. Ako nije dio para ne postoji i misli da nešto nije u redu s njom.


Neke cure pak nađu frajera, zatvore se u kuću i ne postoje više. Ako je zoveš na kavu moraš doći ispod prozora pa ti spusti ceduljicu na kosi kao Matovilka jer na Whatsapp, Viber ni DM ne odgovara. Do prije dva tjedna imale ste normalan prijateljski odnos, ali sad se osjećate kao da ste Sean Penn, a ona Charlize Theron. Ghosting u svom pravom obliku. Sigurno u svom širem društvu imate taj tip prijateljice. Kad je slobodna Instagram ne može živjeti od nje. Razleti se kao prašina po kamenolomu. Sad je u klubu, sad na kavi, sad trči na ruski, iza toga je u gymu, onda cucla sushi u Timeu i sve to dokumentira. Kad nađe frajera Instagram se pretvori u hram Louise Hay s porukama ljubavi, sreće, spokoja, a ona nestane s lica zemlje.
Jasno je da kad nađete frajera imate fazu u kojoj postojite samo vas dvoje. Želite upiti što više, spojiti se s osobom. To je onaj najslađi dio odnosa u kojem se istražujete, još glumatate malo (nisam ljubomorna, nisam posesivna, samo opušteno, a ispod kreveta dosje o kretanju i sve bivše cure poredane po abecedi), želite provesti vrijeme s njim. Ali kada radi te osobe zaboravite prijatelje do te mjere da ih ne vidite i ne čujete uopće, onda situacija prelazi u laganu patologiju. Iste te prijatelje ćete nazvati prilikom prve prepreke koja će vam se naći na putu, a bit će ih. Nijedan odnos nije idealan i prije ili kasnije ćete trebati svog prijatelja da vas utješi, da porazgovara s vama, da bude prijatelj, jebemu.

Slučaj: Lejla
Lejla, prijateljica moje prijateljice je bila solo jedno pet godina. Frajera ni za lijeka. Što god je naletjelo nije bilo vrijedno spomena. I nađe Lejla frajera napokon. Ima sve zube, čini se normalan, sve kako treba. Ono što nije bilo normalno u toj situaciji jest sama Lejla koja je u mjesec dana nestala s lica zemlje. Nestajanje se događalo postepeno, pa ne može na kavu, pa ne može u kino, poruke su bile sve rjeđe. Moja prijateljica se jedan dan probudila i shvatila da više uopće ne zna kako je Lejla i što joj se događa u životu, ali nije htjela forsirati kontakt. Ponijela se po sistemu: imaš broj, nazovi. Potom sretne Lejlu u gradu i žena ne liči na sebe. Plavuša je, čudno priča, odijeva se drugačije… Nema dvojbe izgleda lijepo, ali nešto ne štima. Znate onu bizarnu situaciju kad pričate s ljudima koje ste dobro poznavali i onda se susretnete negdje i totalni ste stranci. Ne prepoznajete osobu. Nakon nekih 6 mjeseci zvoni telefon, pogađate Lejla, plače kao kišna godina i moli je da se nađu. Što se dogodilo? Od silne želje da napokon bude dijelom para i straha da ga ne izgubi, žena se pretvorila u kiborga. Preuzela je njegove oblike ponašanja, postala je plavuša jer je on rekao sedam puta da je plava najljepša boja za ženu, “ufinila” se do te mjere da samu sebe više nije prepoznavala. Znate što je najgore od svega? Frajer ju je nakon toga napucao jer je izgubio interes. Zaljubio se u žensku (staru Lejlu) koja ima svoj stav, smeđu kosu, može popiti pet Heinekena bez da se “zroka” sa stolice, a ne u tu novu ženskicu koja treperi. I što je još gore? Čovjek ju nije forsirao da se promijeni. Izobličila se psihički i fizički iz vlastitog straha da ne izgubi odnos, izolirala se od prijatelja i šizila u tišini jer se zapetljala toliko da se više nije mogla izvući. 
Znam da nije popularno govoriti istinu, ali žene se užasno bojeNekad se toliko bojimo da smo spremne na ekstreme da ne bismo popušile priču u kojoj trenutno jesmo. Pogotovo ako smo u 30-im godinama i svijet nekako počne primati drugačije konture. Shvaćam da je deficit frajera. Vidim po svojim curama. Pametnim, ostvarenim, lijepim curama u 30-ima. Slušam ih, pričam s njima svakodnevno. Sve što čujem jest da je danas teško naći “normalnog” frajera.

Cure su, majke mi, počele odlaziti u Beograd po frajere kao što smo nekad odlazili po traperice u Trst. Ako Srbija ima nekih problema s turizmom slobodno mogu na poster stavit par testosteronskih primjeraka i morat će zatvoriti granicu od navale žena. Samo slušam “Srbi su tako zgodni, pristupačni, frajeri su, ne boje se prići, konkretni su…” Mislim, jesu. Fakat jesu. Bila sam u Beogradu prije koji mjesec i kaže mi prijatelj: „Gde ćeš bre da ideš već. Da ostaneš još jedan dan i seks da ti nađemo.” Rasplakala sam se od smijeha, ali sam znala da me sprda na račun brojnih Hrvatica koje vikendom izvode neku vrstu seksualne emigracije.

Zašto neke žene zaborave na sebe radi frajera? (фото 3)

Gledajte, nemam ni ja neki magični ključ za rješenje većine problema u svom životu. Nekad mi dođe da pošaljem sve u “tri PM” i odselim se u Nepal čuvati koze. Taj ključ za rješavanje problema vjerujem da nema nitko i svi se svakodnevno borimo da održimo glavu iznad vode. I u poslu, i u ljubavi i u prijateljskim odnosima. Ono što cijeli život znam i osjećam jest da mi je divno vidjeti ženu koja je svoja, koja ne bježi od sebe u svim svojim stanjima i koja se ne trudi da je svi vole pod svaku cijenu. Dok god voli i poznaje sebe i svijet će se znati prilagoditi.

SAZNAJ VIŠE: