Prošle su već dvije godine otkako sam sjela za svoju izmučenu tipkovnicu, zasukala rukave te iznošene pidžame koju zovem uniformom i počela tipkati tekst radnog naziva “Zašto je perfekcionizam sranje?”. Nikada ga nisam dovršila. Dapače, ne samo da ga nisam dovršila, već on i dalje stoji takav kakav je i započet tog vrućeg dana u lipnju. Strpljivo čuva sve moje kaotične, nabacane misli, gnjevne pokušaje da izronim iz kaljuže vlastitog uma, i kolekciju citata koju sam brižljivo prikupila nadajući se da ću u njima pronaći putokaz. Tekst o tome zašto je perfekcionizam sranje nikada nisam dovršila jer me upravo taj perfekcionizam zakočio. Nisam željela da taj moj proglas o savršenstvu bude “samo” dobar, željela sam da bude savršen. Najbolji tekst koji je čovječanstvo ikada pročitalo o perfekcionizmu. I zato nisam napravila ništa. Uhvaćena u ralje svojih “skromnih” ambicija jedino što sam zaključila da mogu učiniti je – čekati.
No, to ne znači da me vlastite blokade nisu proganjale, uranjala sam u duboke filozofije i psihoanalize postavljajući si bezbroj pitanja. Postoji li savršenstvo uopće i zašto ga toliko jako želimo dohvatiti ako je ono samo iluzija? Kome se nastojimo dodvoriti, čiji aplauz očekujemo i koje rupe u duši njime popunjavamo? Zašto svoju vrijednost uopće mjerimo svojim postignućima? Što će se dogoditi ako, naprosto, odustanemo od te beznadne i besmislene borbe s vjetrenjačama i prihvatimo da je možda “dobro”, ustvari, sasvim dovoljno?
Odavno sam shvatila da do nekih odgovora ponekad ne možemo doći sami. Treba nam netko da nam pokaže vrata za koja nismo niti znali da postoje. Za pronalaženje tih novih vrata pronašla sam sjajnu sugovornicu – Ivonu Namjesnik, poduzetnicu i mindset mentoricu koja je karijeru gradila u marketingu da bi u tridesetoj godini napravila zaokret i odlučila se posvetiti psihologiji. Upisala je master iz psihologije na sveučilištu Kingston u Londonu, te se posvetila coachingu s namjerom da ženama poduzetnicama pomogne da “ispune svoje želje, a ne tuđa očekivanja”. Ako ćete danas pročitati samo jedan tekst, onda tek to bude razgovor s Ivonom o perfekcionizmu. Što se mene tiče, planiram ga čitati barem jednom tjedno.
Perfekcionizam se često smatra vrlinom, no je li perfekcionizam stvarno vrlina? Što leži u pozadini stalne “potrage za savršenstvom”?
Ah, ta težnja za savršenstvom. Kako bi dobro bilo kada bismo sve što radimo, sve što kažemo, sve što pokušamo, mogli odraditi savršeno?
Da barem postoji prekidač koji okinemo i stvari se magično poslože. Spoiler alert: savršenstvo ne samo da je nemoguće, težnja za njim je toksična. Udaljava nas od bivanja čovjekom, onim što nas esencijalno čini takvima kakvi jesmo. Malo smotani, malo magični. Malo u pokušajima, malo u postizanjima.
Rast uključuje dozvolu da pokušavamo i iz tih pokušaja učimo. Uspjeh je upravo u tome: uživanje u putovanju, ne samo u destinaciji.
U svojoj srži, perfekcionizam je zapravo tendencija da izbjegavamo. Što točno? Nelagodu. Ironija leži u tome da ako izbjegavamo nelagodu (nelagodu od toga da nešto napravimo pogrešno, nelagodu toga da nas netko odbije, nelagodu toga da netko o nama promijeni mišljenje), izbjegavamo i vlastite mogućnosti.
Da, zanimljivo je primijetiti da se perfekcionizam često povezuje s prokrastinacijom. Često nismo spremni dati sve od sebe, a ništa “manje od savršenog” nije dovoljno dobro pa odgađamo poduzeti išta.
Zanimljivo je primijetiti da je perfekcionizam ponekada oblik zaštite. Ako smo iskusili napuštanje, odbijanje, iznimnu bol ili tešku traumu, perfekcionizam može biti način na koji sebi kažemo: “Ovo nikada više neću iskusiti.” U tom smislu, “vozimo” na pogon ideje da ako radimo malo više, mislimo malo pametnije, i ugodimo do neke nove mjere, nikada više nećemo proći kroz ono što smo prošli. Mislimo da savršenstvom možemo izbjeći svađe u odnosima, stres toga da smo nešto napravili krivo, suočavanje s tim da smo ljudi koji nemaju pogrešnu namjeru, ali naprave pogrešnu stvar.
Odgađamo jer se bojimo da će nas netko “uhvatiti” u izdanju koje je manje od ideala koji smo si nametnuli. Odgađamo jer želimo sigurnost toga da nešto znamo, da smo nešto savladali, da zapravo ne pokušavamo, nego jednostavno činimo. Odgađamo jer onda imamo opravdanje i “ispriku” za to što nismo savršene.
Na primjer: Ako se pripremam za nešto važno (ispit, intervju, poduzetničke poticaje, promaknuće) tri tjedna i to ne dobijem (peticu, posao, novac, priznanje), onda se osjećam užasno. “Sigurno je nešto sa mnom pogrešno.” Ali ako se za nešto važno pripremamo samo dan ranije i to ne dobijemo, onda to sigurno nisam dobila jer se nisam pripremila. Da sam krenula na vrijeme, rasturila bih. Odgađanjem si dajemo ispriku za rezultat koji je manji od željenog. Trudimo se biti savršeni kako bi naši životi bili bolji, a u stvarnosti, ta težnja za savršenstvom je ono što nas u tome koči.
Obzirom da je savršenstvo nešto oko čega nema univerzalnog dogovora, nešto što u principu uopće ne postoji i što je, kao takvo, nemoguće definirati, zašto mu uopće toliko težimo? Je li riječ o svojevrsnoj kompenzaciji? Smatramo li da ćemo jedino ako smo “savršeni” biti dovoljno vrijedni?
Teško je dati univerzalan odgovor. Ono što sam naučila u radu s klijenticama je da se često dogodi “kratki spoj” pa naša postignuća počnemo izjednačavati s našom vrijednošću. Koliko toga sam postigla? Koliko toga sam obavila? Koliko toga mogu?
U tom začaranom krugu i postizanje ima kratak vijek trajanja. Žene s kojima radim često ni ne zastanu da si čestitaju ili proslave svoje uspjehe. “Pa mogla sam još.” ili “Mogla sam više.” Misle da bi sljedeći put stvari odradile još OVOLIKO bolje, bez da prepoznaju koliko su već ostvarile. Pitanje koje pomaže u razaznavanju razlike između toga što mi želimo, a što mislimo da bismo trebale je: “Bih li ovo željela i kada nitko ne bi znao da to radim?”.
U perfekcionizam je utkan strah od pogrešaka. Zašto ih se toliko plašimo? I zašto je griješiti ustvari dobro, što iz grešaka možemo naučiti?
Iz grešaka možemo naučiti što god si dozvolimo. (smijeh)
Ali i to je zamka! Da pojasnim: Ako imamo perfekcionističku tendenciju (koja je jako često povezana s “overachievingom”), onda mislimo da iz SVEGA nešto moramo naučiti. Sve se pretvara u to-do, pa čak i osobni rast. Nekada je jedino što trebamo baš ništa. U slučaju da vam je bila potrebna dozvola, imate potpuno i apsolutno pravo reći: “Ovo iskustvo je bilo teško i promijenilo me.” I tu stati. Ne morate hitati po lekciju. Nekada je usporavanje i bivanje lekcija sama po sebi.
Osim karijernog segmenta, perfekcionizam se kao vrlina nameće u svim segmentima života, od školskog sustava koji vrednuje samo rezultat, ali ne i proces, preko majčinstva koje se često pretvara u natjecanje s okolinom, pa sve do zabave, razbibrige i hobija i uspoređivanja “tko vodi bolji život” čemu često svjedočimo na društvenim mrežama. Zašto misliš da je tome tako?
Perfekcionisti su navikli biti “hard on themselves”. Iz vlastitog iskustva, iz iskustava mojih klijentica, nitko ne može nametnuti standard kakvi perfekcionisti nameću sami sebi. U šali to nazivam “da–holizmom”. Da, mogu sve. Da, hoću sve. Da, uspjet ću sve. Nema zadatka, obveze ili postignuća koji perfekcionist ne može.
Usporedba, sama po sebi, nije nužno “kradljivac sreće”. Ali je definitivno distrakcija od nje. Perfekcionisti i overachieveri su masteri u uspoređivanju – kako bismo inače znali radimo li nešto savršeno, ako ne skeniramo okruženje za to što smatramo savršenim?
Nema ništa loše u tome da skeniramo. Međutim, važno je da u tom skeniranju ne postanemo izgubljeni. “Oni imaju/postižu/putuju. Vidi Instagram. Vidi slike. Pa ona mi je rekla da je netko drugi nešto treće”. Jednostavna zahvalnost za ono što imamo, ono što vrednujemo, ono čime smo okruženi, može prekinuti taj začarani krug. Potrebna je praksa, ali je moguće.
Ne možemo overachievati u svemu. I nitko ne očekuje da kada prestanemo biti overachieveri postanemo “ljenjivci” niti je to moj savjet. Ali potičem vas da razmislite o selektivnom overachievanju. U čemu doista želite briljirati? Selekcija garantira posvećenost, a posvećenošću izbjegavamo iscrpljenost, frustraciju, zamjeranje, burnout i bijes.
Možemo li se kao perfekcionisti “reprogramirati”? Kako možemo redefinirati perfekcionizam i, umjesto da nam bude prepreka, učiniti ga korisnim?
Svojim klijenticama savjetujem da razmisle o tome kada će biti dovoljno. Kada je stvarno dosta? Zastanite, udahnite, izdahnite, a zatim ispišite te kriterije na papir. Perfekcionisti su navikli postizati. U tom postizanju, odmor, pauza, zastajanje… sve se to može činiti stranim. Jednom kada vidimo što je “dovoljno” na papiru, ispisano našom rukom, možemo početi raditi na prigrljivanju tih dijelova.
Zapamtite da je naš mozak zapravo poprilično loš u predviđanju budućnosti. Istraživanja pokazuju da sve što možemo zamisliti prolazi kroz filter trenutnog iskustva. Vjerujemo da kako se osjećamo sad – tako ćemo se osjećati uvijek. U prijevodu, osoba kakva smo sad ne može zamisliti osobu kakva ćemo biti. Ali to ne znači da ta osoba ne možemo postati. U tu osobu možemo narasti… samo si trebamo dopustiti raditi sasvim nesavršene, malene korake. Zapitajte se: Koliko nesavršenosti i nelagode sam voljna tolerirati kako bi moj život postao bogatiji, ispunjeniji, cjelovitiji?
Na kraju, Ivona kroz osmijeh dodaje: “Gledaj, Tina, taj pomak od ‘Želim biti savršena’ do ‘Samo sam čovjek'” je naporan. Sve to zvuči jednostavno na papiru, ali samo zato što je jednostavno ne znači da je lako. Gledam žene s kojima radim – koje su briljantne po svakom kriteriju koji se može zamisliti ili postaviti – i osjećam njihovu bol. Prvenstveno, jer sam bila ta žena. Čini mi se da je overachieving utkan u identitet, a pomak postaje kompleksan jer se moramo zapitati… “Okej, a tko sam kad nisam savršena?”.
Da, slažem se. To je ključno pitanje. No, otvara li to pitanje i neka nova?
Ta potreba za postizanjem i savršenošću povlači potpitanja s kojima se sve moje klijentice boje suočiti. Ili, ako nema straha, onda ima otpora. Otpora prema feedbacku, kritici, osvrtu.
Jednostavno želimo biti dovoljno dobre. Zaboravljamo da to već jesmo. Samim time što postojimo.
Znaš koje pitanje je meni promijenilo život? “Što ako je ovo dovoljno?”. Čovječe, što ako je ovo, što ako sam ja, što ako je moje biće – dovoljno? Što ako svojim bivanjem, a to uključuje i ranjivost, i traženje pomoći, i postupanje u skladu sa željama, dopuštam sebi da produbim odnose koji su važni, a izgubim one koji nisu? Što ako baš time prizivam sve ono dobro što ne mogu zamisliti, a čeka da mi dođe? Što ako čekanje prestane tek kada vlastita dozvola počne? Kada prestanemo ispunjavati tuđa očekivanja, a počnemo slijediti vlastite želje, dogodi se jedna čarobna stvar: Život koji želimo postane neminovan. Svaku od vas bih pozvala u to mjesto.
