Ako mislite da je zadnji tračak dobre muzike otpravljen na vječni počinak zajedno s Davidom Bowiejem ili pak žalite za opojnim zvukom koji su prebirući po gitarskim žicama kreirali Jimi Hendrix, Eric Clapton ili Led Zeppelinov Jimmy Page, tada vjerojatno, baš kao i ja, pripadate grupaciji koju prosto zaboli za K-pop i za “fabriciranu muziku bez duše koju puše nove generacije”, a zbog čega vas klinci smatraju fosilima. No, na stranu usporedbe s arheološkim iskopinama, i mi smo bacali iste fore na račun glazbenog ukusa svojih roditelja koji su se zgražali nad “tom groznom novom muzikom”. Kako bilo, čak i ako u tom srazu generacija potpadate pod fosile, živo vam se fućka za K-pop i tek sporadično pratite događanja na svjetskoj glazbenoj sceni, gotovo je nemoguće da niste primijetili suludu ekspanziju korejskih bendova i masovnu histeriju koja ju prati. Manija za K-pop bendovima odavno je prerasla granice Južne Koreje, a njihov brzorastući utjecaj ugnijezdio se u svaku poru pop-kulture. Simpatizirali ih ili ne, riječ je o jednom od najprogresivnijih južnokorejskih izvoznih proizvoda i sigurno najvećem glazbenom fenomenu današnjice.
Korejski pop ili skraćeno K-pop svoje korijene vuče od sredine devedesetih godina kada je SM Entertainment na glazbenu scenu postavio boy band imena H.O.T., a izgled i ponašanje članova benda osmišljeno je nakon detaljnog istraživanja među srednjoškolcima koji su se izjasnili što smatraju idealnim glazbenim sastavom. Uspjeh H.O.T.-a potaknuo je osnutak drugih K-pop bendova, a zajedno s njima zakotrljala se i fanatična K-pop “idol” supkultura bazirana na poprilično odanim i zaluđenim vojskama maloljetnih fanova. Danas u Južnoj Koreji postoji na stotine K-pop bendova koji navigiraju glazbenim vodama s većim ili manjim uspjehom. No, nekoliko je faktora koji K-pop čine fenomenom. Jedan od njih je taj što K-pop nije monolitni glazbeni žanr, a bendove ne povezuje sličnost muzičkog izričaja već, mnogo više, njihovo geografsko podrijetlo. Nadalje, riječ je o pedantno promišljenim marketinškim projektima. “OK, baš kao i mainstream zvijezde sa zapada”, reći ćete. Da, no ipak nije baš tako. Američka glazbena industrija spram one korejske carstvo je ležernosti i spontanosti. U Južnoj Koreji ništa se ne prepušta slučaju čak ni kada je riječ o industriji zabave. Tvrtke kao što su SM Entertainment, YG Entertainment, DSP Entertainment i JYP Entertainment, odavno su osmislile specijalne kampove u kojima perspektivni klinci godinama treniraju ne bi li jednog dana postali K-pop idoli. U njima, jasno, vlada spartanska strogost i disciplina, a tvornice zabave oblikuju ih tako da jednog dana na njihovoj slavi mogu zarađivati milijune. Naravno, to pođe za rukom tek nekolicini. Hladnokrvna industrija ne oprašta pogreške, a konkurencija vrvi klincima koji gaze preko leševa. No, čak i kada nekome od mladih “Spartanaca”, nakon višegodišnje obuke, sjekira padne u med i bude izabran da se pridruži novooformljenom K-pop bendu, tek tada nema vremena za opuštanje. Sukladnoj strogoj, gotovo vojničkoj, radnoj etici kakva se njeguje u Južnoj Koreji, od članova K-pop benda se očekuje da uvijek budu na visini zadatka, neumorno bruse zanat i, ukratko, budu savršeni u svakom pogledu. I ne samo kada je riječ o pjevanju. Dakako, već je na prvi pogled jasno da K-pop bendovi nisu tek obični glazbeni sastavi. Iako se muzika prezentira kao prioritetna, ogromni faktor u uspjehu K-pop bendova čine koreografije uvježbane do savršenstva i visokobudžetni videospotovi, ali i imidž svakog od izvođača, pedantno razrađen odjevni stil i besprijekorna ljepota.
No, ono što K-pop čini posebno zanimljivim fenomenom jest što su bendovi iz Južne Koreje uspjeli osvojiti svijet unatoč tome što, većinom, ne pjevaju na engleskom jeziku. To do sada nije uspjelo baš nikome. Barem ne u tolikoj mjeri da bismo mogli govoriti o masivnijem pokretu. Sve je jasno, kada bi bendovi ili solo glazbenici dolazili iz zemalja izvan engleskog govornog područja, svoju bi glazbu redovno prilagođavali najvećem svjetskom glazbenom tržištu – onom američkom. No, K-pop nije glazba koja se širi putem televizije ili radijskih frekvencija. K-pop je glazba YouTubea, glazba koja se dijeli putem društvenih mreža i virtualnim bespućima kotrlja poput lavine. K-pop bendovi imaju “full package” koji žele klinci novijih generacija i čini se da nikome ne smeta što su stihovi hitova napisani na korejskom. Kao prilog toj tvrdnji dovoljno je samo spomenuti da je BTS, jedan od najpopularnijih K-pop boy bendova, 2019. godine napunio londonski Wembley. Karte za koncert rasprodao je za svega 90 minuta, a 60.000 razdraganih fanova uglas je pjevalo korejske stihove njihovih pjesama. Iste godine, magazin Time uvrstio ih je među 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu, a svojim singlom “Dynamite” srušili su sve rekorde YouTubea. Spot je u samo 24 sata pogledan više od 100 milijuna puta. OK, iako će se mnogi složiti da je BTS najuspješniji korejski izvozni proizvod u domeni glazbe, za vratom im puše all-girl bend BLACKPINK, ali i bezbroj drugih K-pop projekata koji svakog dana izlazi iz radišne korejske tvornice snova.
Tu popularnost na svjetskoj razini odavno su nanjušili i mnogi (pametni) modni brendovi koji drže prst na pulsu društva, a “zlatnu koku” pronašli su u potpuno zaluđenim vojskama K-pop fanova koji svoje idole prate u stopu. K-pop idoli, kao jedni od najutjecajnijih influencera današnjice, već sezonama sjede u prvim redovima najvećih tjedana mode i svojim pojavama izazivaju histeriju kao niti jedna druga zvijezda na crvenom tepihu, svako malo zakotrlja se pokoja nova modna suradnja i lansira novi proizvod inspiriran K-pop idolima (koji se rasproda u par minuta), a modne kuće poput Diora kreiraju bendovima opravice za nastupe na kojima će u njih zadivljeno buljiti milijuni obožavatelja. Korejske zvijezde mahom postaju zaštitnim licima luksuzne mode. It dečko K-popa G-Dragon ambasador je Chanela, Rosé iz Blackpinka ambasadorica je Saint Laurenta, Kai iz benda Exo muza je Guccija, južnokorejski rapper Mino koračao je pistom Louis Vuittona, a članovi BTS-a (osim Diora) često su od glave do pete odjeveni u Givenchy, Saint Laurent, Valentino, Chanel ili Gucci. Sredinom veljače, Givenchy je najavio novu veliku suradnju s korejskim girl sastavom Aespa. Radi se, naime, o pionirskom pothvatu Matthewa Williamsa. Do sada su ambasadori luksuznih modnih kuća iz Europe bili tek pojedinačni članovi benda. Williams je očito odlučio ne igrati na sigurno i otići do kraja. No, ustvari, ne radi se čak niti o toliko riskantnom potezu. Gotovo sve što dolazi iz propulzivne tvornice K-popa biva rasprodano u par minuta, a razlog tomu su kohorte najodanijih fanova na planetu koji će, čini se, učiniti sve da se čim više približe svojim idolima. I ne samo to, K-pop fanovi pokazali su se sjajno organiziranima kada je riječ i o važnijim političkim i društvenim temama poput uključenja u Black Lives Matter pokret, brzinskog prikupljanja donacija ili bojkotiranja Trumpovih skupova. Naravno, zaključiti da je riječ o monolitnoj skupini bilo bi dehumanizirajuće. No, čini se kako mase ujedinjene oko jedne ideje, pa bila to čak i privrženost jednom pop-kulturnom pokretu, mogu djelovati kao vrlo moćna i nipošto zanemariva sila. Modni brendovi su zaključili da im se itekako isplati biti dio te priče. Na koncu konca, odavno su naučili da i mlađe generacije mogu potrošiti nešto love na njihovoj blagajni. Ako ne danas, uskoro svakako hoće.
