„Kužiš, sad kad sam ga napokon složila da izgleda kao frajer, sad me ostavlja i ide s drugom na more.“ „Život koji sam željela živjeti s njim, on će sada lagano nastaviti s novom curom. Fino.“ „Odsjeku mi se noge kad ga vidim s novom curom i vidim koliko su sretni.“ To su neke od rečenica koje ste možda čule ili izgovorile i same u trenutku kada je vaš frajer postao bivši.
Koliko ste puta nakon prekida pomislile da će vaš bivši nekoj drugoj ženi biti bolji lik nego što je bio vama? Neću vam stavljati riječi i pretpostavke u usta, ali ljudski je da vam je takva misao barem proletjela kroz glavu jer nova cura je samo jedna od mokrih krpa koja vam se zafitilji u glavu dok još pokušavate prožvakati prekid.
Prekidi su očaj čak i onda kad mislimo ili govorimo da nisu, a pogotovo kad smo dovoljno realne da znamo da je tako bolje. Posebno bole oni prekidi u kojima partner odlazi iz odnosa, a već ima backup. Možda backup nije najbolja riječ jer znači sigurnosnu kopiju, ali sve znamo o čemu pišem.
A onda se pojavi nova žena. I kao da sam prekid nije bio dovoljan, dobivamo još jedan nokaut. Ranjive smo, pokušavamo sabrati na hrpu što se zapravo dogodilo, a u međuvremenu nam se čini da je on s njom odjednom neka potpuno druga osoba. Nova. I ono tada najbolnije za nas – sretna.
Krenemo heklati priču u glavi, pripisivati mu nove osobine i ponašanja o kojima zapravo ne znamo gotovo ništa. Srljamo po glavi. Ponovno idealiziramo i kao da zaboravljamo kakav je bio još jučer, pa mi ga najbolje znamo, haha. Ali smo sklone uvjeriti se da je preko noći postao neki drugi čovjek koji možda nije bio za nas.
I tako, u začaranom krugu, analiziramo kako s nama nije htio razgovarati o problemima, a sada njoj sve govori. S nama nije bio spreman na ozbiljan odnos, a s njom već planira budućnost. Stalno su skupa vani, putuju i već su involvirani u obitelj, joj, pa sigurno će se uskoro oženiti, samo čekam taj dan da ga vidim kako šeće gradom s bebom u naručju. Ne spavamo od muke i u tom periodu nas nitko ne može uvjeriti da brijemo krivu briju sto na sat.
Iz činjenice da ima novu partnericu zaključujemo da je postao zreliji, kvalitetniji, emocionalno dostupniji ili jednostavno bolji partner. Kao da smo propustile neku važnu informaciju: da je on, eto, sve što nama nije bio, ali je zato spreman biti njoj.
Kad njegova nova veza postane dokaz protiv nas
E sad, koliko je to naša vizija, a koliko zaista odgovara stvarnosti, dokazano nemamo pojma. Ali zašto nas uopće toliko pogađa ideja da je s drugom osobom postao bolji?
Jedno je biti povrijeđena jer je veza završila, a drugo je iz njegova novog odnosa izvući zaključak o vlastitoj vrijednosti. Ako je s njom sposoban biti sve ono što sa mnom nije bio, što to govori o meni? Jesam li bila nedovoljna? Jesam li tražila previše? Je li ona bolja, lakša, zanimljivija, manje komplicirana? Jesam li ja bila problem?

I eto nas. Od prekida smo stigle do sasvim nove discipline: procjenjivanja vlastite vrijednosti na temelju veze o kojoj ne znamo gotovo ništa. Luđački izrežiran scenarij za lošu procjenu sebe i vlastite prošlosti – checked.
Pritom je zanimljivo da nam ponekad nije dovoljno samo zamisliti kako je on s njom sretniji. Počinjemo se uspoređivati i s njom. A onda se pojave ljudi koji dobronamjerno kažu: „Joj, pa ona je tvoja kopija, samo mlađa, mršavija, veselija, AKTIVNIJA (what?!?!)…,dopiši sama.
Ipak imamo sigurnosnu kopiju
Dakle, ipak smo dobile sigurnosnu kopiju, urlam. Šalu na stranu, takve usporedbe mogu samo dodatno raspiriti ideju da postoji neka ljestvica na kojoj se mjeri koja je žena bolja i koja je zaslužila bolju verziju istog muškarca.
Istraživanje Who Am I Without You? The Influence of Romantic Breakup on the Self-Concept, koje su Erica B. Slotter, Wendi L. Gardner i Eli J. Finkel objavili 2010. godine, može nam pomoći razumjeti zašto prekid ponekad toliko uzdrma sliku koju imamo o sebi. U tri studije istraživali su kako prekid romantične veze utječe na sadržaj i jasnoću vlastitog identiteta. Rezultati su pokazali da se nakon prekida može promijeniti način na koji definiramo sebe te da je manja jasnoća slike o sebi povezana s većom emocionalnom patnjom.
Istraživanje se ne bavi izravno bivšima i njihovim novim partnericama. Ono nam, međutim, daje širi okvir za razumijevanje toga zašto prekid može poljuljati i naš osjećaj vlastitog identiteta. Kad se promijeni odnos koji je bio važan dio našeg života, s velikom lakoćom se krenemo pitati tko smo sada i što sve ono što se dogodilo govori o nama.
A ako se u toj priči pojavi još i nova žena, mozak dobiva materijala za dodatnu analizu. Ako je s njom sposoban razgovarati, pokazivati osjećaje i planirati budućnost, zašto to nije mogao sa mnom? Umjesto da prihvatimo da ne znamo što se zapravo događa u njihovu odnosu, počinjemo popunjavati praznine odgovorima koji uglavnom idu nama na štetu.
Uspoređivanje u kojem nitko ne pobjeđuje
O tome kako se uspoređujemo s bivšim partnerima i njihovim novim partnericama govori i istraživanje The Ex-Factor: Attachment Anxiety and Social Comparisons Across Romantic Relationships iz 2019. godine. Istraživači su proučavali 259 osoba koje su procjenjivale sebe, svog partnera te partnerova bivšeg partnera ili sadašnjeg partnera bivšeg. Osobe s izraženijom anksioznošću u privrženosti češće su se uspoređivale s drugima u kontekstu svojih veza i procjenjivale sebe manje pozitivno u odnosu na tu drugu osobu. Prijavljivale su i veću nesigurnost u vezi, ali ne nužno i manje zadovoljstvo njome.
Naravno, ovo ne znači da se sve žene nakon prekida uspoređuju s novom partnericom svog bivšeg, niti da je svaka takva usporedba znak anksioznosti u privrženosti. Istraživanje nam prije svega pokazuje da uspoređivanje u romantičnim odnosima može biti povezano s načinom na koji doživljavamo sebe i koliko smo sigurne u odnos.
A u praksi se lako dogodi da krenemo u natjecanje u kojem netko mora biti bolji, poželjniji i vrjedniji. Centrifuga se vrti prebrzo: ona ima nešto što ja nisam imala, ona se sada smije, dakle s njom je sretniji, njoj glasno pokazuje ljubav, s njom je spreman na sve ono na što sa mnom nije bio.
Svaka nova informacija postaje još jedan komadić dokaza u priči koju smo već počele graditi. Vidimo fotografiju s putovanja i zaključimo da je s njom pažljiviji. Čujemo da planiraju zajednički život i zaključimo da je sazrio. Vidimo ga nasmijanog i uvjerimo se da je s njom napokon sretan.
Ali što smo zapravo vidjele? Fotografiju, informaciju ili nečiji osmijeh. Sve ostalo smo nadogradile same.
Ljudi, uostalom, ulažu popriličan effort u dojam koji ostavljaju na druge. Ono što vidimo izvana nije nužno lažno, ali nije ni cijela priča. To bih mogla dobro posvjedočiti. Ne znamo kako razgovaraju, kako rješavaju probleme, što jedno od drugoga očekuju ni što se događa kad nestane ovo prvo uzbuđenje. A ipak smo spremne na temelju nekoliko komadića slagalice zaključiti da je njihova veza bolja, a mi smo bile one zbog kojih prethodna nije funkcionirala.
A što ako se čovjek ipak promijenio?
Da ne odemo u drugu krajnost: naravno da ljudi mogu učiti iz prethodnih odnosa. Mogu prepoznati da su bili emocionalno nedostupni, da nisu znali razgovarati o problemima ili da su izbjegavali odgovornost. Mogu promijeniti ponašanje, sazreti i u novu vezu ući s drukčijim razumijevanjem sebe i svojih potreba. Ja se npr. tome uvijek nadam, haha.
Moguće je i da su u prethodnom odnosu postojale okolnosti koje su izvlačile ono najgore iz oboje. S drugom osobom dinamika može biti drukčija, kao što se mogu razlikovati potrebe, očekivanja i načini komunikacije. Netko tko je s nama stalno ulazio u sukobe s drugom osobom možda lakše pronalazi zajednički jezik. Netko tko nije želio brak s nama možda ga želi u nekoj drugoj životnoj fazi. I to je posve legitimno, jer ne smijemo zaboraviti da sutra situacija može biti obrnuta.
Ali sve su to mogućnosti (vrlo realne), ali ne i činjenice koje možemo iščitati iz njegova novog statusa veze.
Sjetimo se samo kako se i same ponašamo kad se zatreskamo u nekoga. Odjednom smo uzbuđene, pune energije, smijuljimo se ko’ telci, gledamo kroz ljude i jedva uspijevamo pratiti razgovor jer nam je u glavi netko drugi. Fokus ne postoji, mi se ponašamo kao majmuni. U tom razdoblju često imamo više volje za trud, više strpljenja i više želje za životom. Osjećamo se poletnije i sigurnije, a svijet nam izgleda još ljepše nego inače.
Nova veza donosi nove okolnosti. Na početku se ljudi često više trude, pažljiviji su i otvorenije pokazuju interes. To ne mora biti gluma. Možda su zaista sretni, možda su nešto naučili, možda im novi odnos više odgovara. Ali početni trud i uzbuđenje sami po sebi ne govore kako će se netko ponašati dugoročno.
Isti se čovjek ne mora jednako ponašati u svakom odnosu. To nije nužno ni dokaz da je prije glumio ni dokaz da se sada dubinski promijenio. Može se promijeniti on, može se promijeniti dinamika, a može se dogoditi i jedno i drugo. Izvana ne možemo sa sigurnošću znati što je od toga posrijedi.
I tu dolazimo do važne razlike: to što se on možda promijenio ne znači da je s nama nešto bilo pogrešno. Čak i ako je u novoj vezi naučio nešto što u prethodnoj nije znao, to nije dokaz da smo mi bile manje vrijedne ljubavi ili da smo trebale biti drukčije da bismo zaslužile bolji odnos. Možemo priznati da se netko promijenio, a da pritom ne pretvorimo njegovu promjenu u vlastiti poraz. Možemo? Možemo.
Ne znamo što ona dobiva, ali znamo što je nama nedostajalo
Problem je u tome što zamišljamo da druga žena dobiva njegovu bolju verziju, a tek onda zastanemo i zapitamo se što smo mi zapravo željele dobiti u tom odnosu.
Željele smo npr. duboki razgovor, sigurnost, nježnost, više inicijative, osjećaj da smo važne, zajedničke planove ili partnera koji neće nestati ako se stvari zakompliciraju. Ako to nismo dobivale, činjenica da on sada ima novu partnericu ne briše ono što nam je nedostajalo.
A ne znamo ni što ona dobiva, što joj treba ni što je njoj važno. Možda joj odgovara dinamika koja nama nije odgovarala. Možda se on zaista promijenio. A možda ćemo za nekoliko godina saznati da njihova veza nije bila onakva kakvom smo je zamišljale (naravno, tad će nam to biti jako nevažno). Nijednu od tih mogućnosti ne možemo unaprijed proglasiti istinom.

Bojim se da od sve te buke često ne čujemo vlastite misli. Ili u trenutku nemamo živaca suočiti se s idejom da možda nismo bile tako sretne kao što nam se sada, dok patimo, čini da smo bile. Kad izgubimo odnos, lako je idealizirati ono što smo imale i istodobno idealizirati ono što je dobila druga žena. U toj računici nama, naravno, uvijek ostane kraći kraj.
Zato nije najbolje pitanje je li on njoj bolji partner nego vama. Važnije je što smo njegovu novu vezu pretvorile u procjenu vlastite vrijednosti i natjecanje koje uopće nije naše. Ako vas ta priča vrti u krug, pokušajte se vratiti onome što stvarno znate, a ne onome što ste zamislile. Prisjetite se kako ste se osjećale u toj vezi, što vam je nedostajalo i zašto je završila.
Nazovite najbolju frendicu, zapišite misli ili izdvojite vrijeme za shrink-poslijepodne ako vam treba pomoć da ih raspetljate. Jer njegova nova veza nije izvještaj o vašoj vrijednosti. I ne morate nikome, a najmanje sebi dokazivati da ste bile bolje od nje da biste znale da ste zaslužile adekvatniji odnos za sebe.
Na kraju dana, ne znamo što se događa kad se ugase svjetla. Ali možemo se pobrinuti da ne provedemo svoje dane zureći u tuđi život dok škartamo svoj. Koji nudi toliko sjajnih prilika.