Y2K moda vratila je ideal mršavosti koji smo jedva preživjele

Y2K moda donosi više od nostalgije za dvijetisućitima i otvara pitanja o poremećajima prehrane i standardima ljepote s kojima se suočavaju dvije generacije žena
14.11.2026.
IMAGE SOURCE: Profimedia Instagram @arianagrande @oversizemagazine @demimoore @melaniemakeup @jennaortega
RECOMMENDED

Y2K moda se vratila i donijela nam traperice niskog struka, kratke majice, minice i izgorenu kožu (i kosu). Jednom riječju, čitavu estetiku koju su generacije koje su tada bile mlade obožavale, a sada je u drugom krugu obožava generacija koja danas ima isto godina koliko je prethodna imala u prvom krugu. Ali kada se vratimo fotografijama iz tog razdoblja, teško je ne primijetiti još nešto: tijela žena koje su tu odjeću nosile i način na koji smo o tim tijelima razgovarali. Mi iz prvog kruga osobito se sjećamo i ovog drugog, dok je žutokljunkama tabloidni diskurs na papiru apsolutna nepoznanica.

y2k moda
@arianagrande/Instagram

Prije nekoliko dana naišla sam na odličnu objavu platforme ROE, u kojoj autorica Rayah Rahman postavlja pitanje jesmo li s Y2K modom ponovno prizvali i poremećaje prehrane, odnosno kulturu koja ih je svojedobno normalizirala i idealizirala. Pitanje je potpuno opravdano. I bojim se da odgovor već znamo.

Y2K MODA I SVE ONO ŠTO JE UZ NJU ZABORAVLJENO

Moda se neprestano vraća vlastitoj prošlosti. Ništa novo. Dvadesetak godina dovoljno je da nešto što smo donedavno smatrali zastarjelim ponovno dođe na tapet. Što ćete bolji primjer od toga da je dizajnerski vintage iz tog razdoblja najveći modni flex. Međutim, moda je ogledalo društva pa se ni nostalgija koja funkcionira kroz slike ne može odvojiti od kulturnog trenutka u kojem su originali nastali. Dakle, fotke i odjeća izgledaju fantastično i zbog toga se s njima zajedno vraća i tijelo koje je tada bilo predstavljeno kao ideal, a opsesija hranom bila normalan dio ženskog života.

Kada danas netko traži inspiraciju u paparazzo fotografijama Kate Moss, Paris Hilton ili Nicole Richie, gledamo žene za koje je ekstremna mršavost predstavljala obavezan uvjet ljepote. Tabloidi su javno analizirali kilograme, časopisi zaokruživali celulit i strije, a Britney Spears je na vrhuncu svoje slave i fizičke spremnosti nazivana debelom. Da, debelom. Zato što je imala mišiće i mogla se kretati na način na koji je Kate Moss mogla samo sanjati.

GENERACIJA KOJA JE TO VEĆ JEDNOM PROŠLA

Kada se ovo pitanje negdje postavi, analiza se obično (baš kao i ROE) uglavnom obraća generaciji Z, koja prvi put upoznaje Y2K modu i njezinu problematičnu ostavštinu. Postoji još jedna skupina žena o kojoj se u toj raspravi govori znatno manje, a koje su jednako na udaru.

To smo mi koje smo sve to već jednom proživjele.

Žene koje su bile tinejdžerice ili mlade djevojke krajem devedesetih i početkom dvijetisućitih danas imaju četrdeset, pedeset ili više godina. Mnoge od nas odrastale su uz dijete koje su počinjale svakog ponedjeljka, brojanje kalorija, uspoređivanje s manekenkama i uvjerenje da uvijek postoji još nekoliko kilograma koje bi trebalo izgubiti. Nekima je trebalo desetljeće ili dva da uspostave normalniji odnos s vlastitim tijelom. Neke se s tim posljedicama bore i danas.

@demimoore/Instagram

A sada se isti ideal vraća, u trenutku kada smo već suočene s potpuno novim skupom očekivanja uz koji nam se servira jednaka strava: starenje. Trebale bismo ostati vitke, ali i zadržati mišiće. Trebale bismo starjeti dostojanstveno, ali bez bora i opuštene kože. Trebale bismo izgledati kao da ne ulažemo nikakav napor, dok nam se istodobno prodaje sve više načina da kontroliramo svaki centimetar vlastitog tijela i svaku sekundu svoga vremena.

Pogledajte samo način na koji se govori o Demi Moore. Njezina pojava redovito izaziva oduševljenje jer sa 63 godine izgleda nevjerojatno mladoliko. Demi Moore ima nevjerojatno malo bora i veoma je mršava. To je ne čini mladolikom, naprotiv, i stat ću na crtu svakome tko mi tvrdi da je tako. Ta predstava u izvrnutom ogledalu nije oslobađajuća za žene.

Primjera ima za izvoz, ali spomenut ću glumicu i redateljicu Oliviju Wilde. Ona je prije više od deset godina otvoreno govorila o velikim oscilacijama u težini i o tome kako su je tijekom života nazivali i predebelom i premršavom. Googlajte fotke, i dalje su tu. Ove godine ponovno se našla na udaru, nakon što su snimke njezina izgleda s filmskih festivala postale viralne. Komentari su bili toliko brutalni da se i sama našalila na račun usporedbi s Gollumom, a osvrnula se i na nepovoljan kut snimanja. S druge strane, činjenica je da je Olivia Wilde izrazito smršavjela u posljednjih godinu, godinu i pol. Ne znam razlog, neću suditi.

y2k moda
@melaniemakeup/Instagram

ISTI IDEAL MRŠAVOSTI U NOVOM PAKIRANJU

O povratku ekstremne mršavosti i ulozi GLP-1 lijekova već sam pisala. Kao i o tome koliko je body positivity pokret izgubio na snazi kada je mršavljenje ponovno postalo jedan od najpoželjnijih kulturnih ciljeva. Sada me zanima još jedna stvar: koliko smo uspješno promijenili način na koji govorimo o tijelu, a koliko smo samo naučili koristiti prihvatljivije izraze?

Naravno da medicinska primjena GLP-1 lijekova ima svoje dragocjeno mjesto i da ne možemo svačiji gubitak kilograma pripisivati lijekovima. Međutim, kulturna poruka koja prati njihovu popularnost zaslužuje ozbiljnu raspravu. Ista industrija koja nam je prije nekoliko godina govorila da prihvatimo svoje tijelo danas nam ponovno prodaje načine da ga smanjimo, oblikujemo i pomladimo. A pritom se sve predstavlja kao osobni izbor.

Rayah Rahman spominje kako je na TikToku popularan trend u kojem ljudi nabrajaju stvari zbog kojih se osjećaju debelo. Među njima su masna kosa, znojenje i druge sasvim obične tjelesne pojave koje se povezuju s neurednošću ili neprivlačnošću. Poruka je prilično jasna: debljina se ponovno koristi kao sinonim za nešto nepoželjno, samo kroz jezik koji na prvi pogled djeluje kao bezazlena šala.

MOŽEMO LI ZADRŽATI ODJEĆU, A ODBACITI PRAVILA?

Ne vjerujem da je rješenje odustajanje od bilo kojeg komada odjeće niti pretvaranje svakog komada odjeće u politički manifest. Ali želim svijest o svemu što dolazi uz slike koje svakodnevno gledamo. I iznad svega, želim svijest o tome da je odjeća tu zbog nas, a ne mi zbog nje. To je nešto što mi nije bilo u glavi kada sam s 19 godina nosila traperice niskog struka.

Gen Z zaslužuje odrastati bez pritisaka koji su obilježili moje tinejdžerske godine. Jednako tako, žene koje su te pritiske već preživjele zaslužuju pravo da ih ponovno ne proživljavaju, ovaj put uz dodatnu paniku zbog neumitnog starenja. Heroin chic službeno je rebrendiran u Ozempic chic, i to je zastrašujuće.

Jer ako smo u međuvremenu išta naučile, onda bi to trebalo biti da se žensko tijelo ne mora prilagođavati svakoj promjeni trenda. Odjeća se može vratiti nakon dvadeset godina. Odjeća se može i birati, ona nije diktatura. Odjeća se može i treba prepravljati da vam odgovara, ne trebate se prepravljati vi kako biste u nju stali.

SAZNAJ VIŠE: