Mona Lisa, koja je od pedesetih do danas napadnuta nekoliko puta raznim sredstvima, sumpornom kiselinom, kantom boje i šalicom čaja, od 1960. godine nalazi se iza stakla otpornog na metke, tako da je napad tortom domišljatog aktivista nije oštetio.
Nakon performansa u pariškom Louvreu pojavio se čitav niz imitatora koji su u svojim akcijama osvještavanja o propasti planeta kao megafon koristili vrijedna umjetnička djela, juhe od rajčice i graška, torte i pire krumpir, te ljepilo kojim bi se pokušali zalijepiti za sliku ili zid muzeja u namjeri da okupljeni poslušaju njihovu poruku. Na tapeti su se tako našli Van Goghovi Suncokreti, Goyina Gola Maja, Botticellijevo Proljeće te mnoga druga umjetnička remek djela, a aktivisti su se javnosti uvijek obraćali s istom porukom: “kako vam je gledati uništavanje nečega što smatrate lijepim i važnim?” referirajući se time na stanje našeg eko-sustava, klimatske promjene i hitnu potrebu za spašavanjem planeta. Pritom su naglašavali da njihova namjera nije uništiti umjetnička djela već samo skrenuti pozornost javnost na ekološka pitanja argumentirajući pritom da “umjetnost neće imati nikakvu vrijednost dovedemo li se do situacije da ćemo se morati boriti za hranu”. Očajne situacije zasigurno zahtijevaju očajničke poteze, no pitanje koje se postavlja je: imaju li njihove akcije učinka? Jesu li uspjeli skrenuti pažnju na klimatske promjene ili su uspjeli skrenuti pažnju samo na sebe? Hoće li njihovi potezi uroditi plodom ili će čak biti kontraproduktivni? Kome se uopće obraćaju i čuju li ih onih koji bi ih trebali čuti? S obzirom na to da su kontinuirane akcije eko-aktivista izazvale podosta komešanja i raspirile brojne polemike, odlučili smo za mišljenje pitati četiri žene koje se i same gorljivo bore za promoviranje održivog življenja i osvještavanje javnosti o ekološkim temama.
IVANA BIOČINA (dizajnerica, teoretičarka mode, osnivačica Instituta održive mode)
Za početak, zaista razumijem osjećaj nemoći, pa i ljutnje kada život i rad posvetite ekološkim idejama. Usto, ako se bavite komunikacijom tih istih ideja, znate da svatko ponaosob ima svoju vrstu komunikacije, posebno razvijenu i oblikovanu za određenu ciljnu skupinu, te da je danas najvažnija kreativnost pri prenošenju tih ideja. Svi se trudimo, slušamo, oblikujemo iz dana u dan. Što se tiče same akcije, komunicira se s vrlo nejasnom skupinom, „javnost”, i isto je tako, barem za mene, nejasna poruka, što se točno želi od te „javnosti”? Jesu li s akcijama „skrenuli pažnju na klimatske promjene”? Podatke nemamo, slutim odgovor. Zasigurno su skrenuli pozornost na – sebe, te su ako im je to bio pravi cilj, odradili odličan posao. Na kraju, pa to je danas najčešća vrsta komunikacije, vrišteće „ja!”, dovedena do savršenstva.
Što se pak ideje o “nevažnosti kulture ako nemamo hrane” tiče, valja posegnuti u neka od najmračnijih doba, ne tako daleko. Veliki je Viktor Frankl, koji je sam prošao nezamislivo, rekao da čovjeku možeš oduzeti sve, osim zadnje ljudske slobode: da izabere svoj stav, odluči što će od njega postati, te da razliku u preživljavanju, hoće li čovjek nadići težak položaj čine – smisao, značenje, svrha. Svatko će odlučiti što će biti svojim odlukama, a ne uvjetima. Pa i Nietzsche je rekao da onaj tko ima zašto živjeti, može se nositi sa svakim kako.
Upravo umjetnost čovjeku može podariti taj smisao, a kad govorimo o velikim djelima, generacijama su služile kao svjetlo u tmini. Kao što sam na početku rekla, razumijem ljutnju, gnjev i mladenački bunt, ali ne razumijem da se obruši na ljepotu i svjetlo, kad je vrlo jasno tko je odgovoran za tminu. Poimence znamo sve korporacije, pojedince i njihova djela. Ako se već javi poriv za baciti juhu, tortu, zašto se taj poriv ne usmjeri na uzrok problema, a ne nešto što je dio rješenja; zašto se obrušiti na „javnost”, koja se nerijetko već ionako bori s egzistencijom, nasuprot probranih pojedinaca i korporacija, koji su nas doveli tu gdje jesmo i svakim danom vuku sve dublje i dublje u tminu.
NIVES BOŠNJAK (modna novinarka i urednica)
Slažem se s njihovom tvrdnjom da očajna vremena traže očajničke poteze, međutim, smatram da su ti potezi mogli biti puno pametnije osmišljeni od napada na umjetnička djela. S druge strane, PR-ovci vole reći da ne postoji loš PR pa su se možda time vodili kod osmišljavanja ovih napada koji su, moramo im priznati, zbilja imali širok medijski odjek pa evo i sada o njima pričamo. Problem je, međutim, u tome što promjena može doći jedino kroz javne politike diljem svijeta. Tako da je po meni jedini način da postignu snažan efekt, targetiranje onih koji te javne politike donose. Dakako, ne mislim da bi klimatski aktivisti trebali jurišati na američki Kapitol, ali ako su uspjeli juhom zaliti Van Gogha, zašto ne bi sličan čin izveli na pressici Ursule von der Leyen, na obraćanju Joea Bidena naciji ili tijekom posjeta kralja Charlesa Škotskoj? Ili još bolje, zašto ne bi ustrajali i inzistirali na tome da surađuju sa spomenutima na razvoju boljeg modela održivosti koji može opstati u kapitalizmu? Svatko od nas može i mora krenuti od sebe, ali dok javne politike omogućuju najzloglasnijim korporacijama (ako govorimo o ekološkom aspektu) da nastave eksploatirati prirodu, i još k tome od toga profitiraju, nikakva torta na licu Mona Lise neće nam pomoći.
INDIRA JURATEK (osnivačica i urednica portala Budi Dobro)
Iako razumijem koncept i premisu iza ovog pokreta, nisam osoba koja smatra da cilj opravdava sredstvo. Dođemo li zaista do toga da ćemo biti kruha gladni ništa čime smo okruženi neće imati kapitalističku vrijednost, ali vrijednost koju bilo koji vid umjetnosti ima za ljudski duh je neprocjenjiva i u crnim vremenima može biti baš to svjetlo u tami za kojim ćemo vapiti.
Čini mi se da svi pokreti koji u sebi imaju agresiju u ljudima najčešće izazivaju prvotno otpor, a s vremenom averziju ili tupost na određenu temu. Vjerujem da postoje bolji načini i da moramo stremiti prema njima. S obzirom na stanje na planetu i svijest ljudi, moram se složiti sa stavom ovog pokreta da vremena za pristojno uvjeravanje nema. Zapadni svijet je u globalu okrenut materijalnom i hedonizmu kojem će podrediti sve. Do radikalnih promjena može doći udarom na tu zonu ugode i komfora, na onu sferu koja je sastavni dio svakodnevice i života na koji smo navikli, je realno većini ljudi su jednako apstraktni i Mona Lisa i devastacija staništa zbog palminog ulja i klimatske promjene. Ljudi reagiraju na ono što vide i osjete na svojoj koži. Nadam se da tada neće biti prekasno za opstanak.
ANAMARIJA PRGOMET (pokretačica inicijative Zero Waste Croatia)
Moj stav je da su takve akcije promašene, znak su vandalizma i nekulture. Kao netko tko se obrazovao u sferama umjetnosti smatram da uništavanje kulture neće nimalo uroditi plodom. Kultura je ionako stavljena na društvenu marginu. Pogotovo ako uzmemo u obzir da određene grane umjetnosti stagniraju zbog financijskih (ne)mogućnosti koje država osigurava umjetnicima da bi živjeli svoj životni poziv, odnosno promišljali i stvarali kulturu. Umjetnost nas najviše odredi kao čovjeka, jer nas odvede u nekom smjeru koji nas izgrađuje (npr. glazba), stoga je iznimno važna. Uništavanje povijesnih djela neće zaustaviti klimatske promjene, ali naši osobni odabiri hoće. Često su aktivisti dio nekog većeg kolektiva koji izvodi performanse, no u privatnom životu (uglavnom) ne rade ništa što bi umanjilo klimatske promjene. Po meni je veći akt bunta posaditi stablo nego “razmaljati” tortu po čuvenom umjetničkom djelu.
