Prelazim društvenim mrežama sinoć i vidim da vlada euforija oko prvog teaser trailera za film “Vrag nosi Pradu 2”. Dijeli se isječak od nešto više od 30 sekundi, svi su oduševljeni u komentarima, svaka druga objava su crvene Valentino Rockstud cipele na petu koje nosi Meryl Streep (dobro za Valentino koji se ne prodaje najbolje). Anne Hathaway sebi ima onaj look koji su nam podijelili prije nekoliko mjeseci. U samo 15 sati nakon objave, na Youtubeu teaser ima, u trenutku pisanja, 3,644,167 pregleda.
Vrag nosi Pradu 2: dobili smo novi teaser
Nakon trailera, postavlja se pitanje – tko je vrag u drugom nastavku – jasan je razvoj lika Andy Sachs u usporedbi s prvim nastavkom. Ona sada stoj rame uz rame pored Mirande i poput nje, samouvjereno stavlja crne naočale na lice. „You took long enough“ govori joj Meryl Streep, čime se referira na prvi dio filma ali i činjenicu da je prošlo toliko godina od prvog do snimanja drugog nastavka filma.
Trailer ima sve kako bi izazvao tu poželjnu euforiju: Madonnin “Vogue” svira u pozadini, crvene dizajnerske cipele – koje nisu Prada – stupaju hodnikom, susret dva kultna lika u liftu. Šušur, glam, odjeća u pozadini. Zašto onda ne dijelim istu razinu euforije kao što bi se očekivalo? Doslovno sam nakon trailera scrollala dalje bez potrebe da s nekim podijelim ovaj trenutak na Internetu i činjenicu da se 1. svibnja događa premijera ovog filma, čiji sam prvi nastavak pogledala xy puta, i još ću toliko.
S jedne strane, sigurno ću tog 1. svibnja biti ispred ekrana (ili u kinu) kako bih pogledala nastavak. S druge strane, i dalje se pitam (kao i dobar dio Interneta) koliko ću zaista biti iznenađena i nestrpljiva oko izlaska, a koliko je riječ samo o nostalgiji i FOMO trenutku. PR tim za ovaj film je ljetos nenormalno radio, u tolikoj mjeri da je ljudima bilo preko glave outfita, detalja, scena sa snimanja filma. Gdje je efekt iznenađenja? Tada su jednostavno iscijedili iz nas svaku trunku euforije, koja je možda u startu i bila prisutna. Čar se izgubila, sve na uštrb zarade, jer to je glavni razlog snimanja ovakvih filmova danas. Govorim, jasno, subjektivno, jer pozitivnih komentara i reakcija ima na tisuće.
Možda je samo stvar zasićenja, ali činjenica je da živimo u eri remakeova i reciklaže ideja, ne samo televizijskih već i beauty re-launcheva, modnih povrataka u prošlost kroz arhivske lookove i it torbe ili dodatke koji su obilježile jedno doba. Od “Seks i grada” (“And just like that…”), do “Gossip Girl” serije, “Means Girls” filma kojeg nisam željela niti pogledati do Chloe Paddington torbe ili starog McQueen šala – industrija počiva na referenci i doslovnom povratku originala, kao da nikakva nova kreativna ideja više ne postoji i neće donijeti sigurnu zaradu pa je siguran izbor vratiti se provjerenom receptu.
I od nostalgije, koliko god zna biti utješna, smo generalno umorni jer više malo toga može pokrenuti uzbuđenje i iskru. Isto je s “Vrag nosi Pradu 2”. Svi ćemo ga pogledati zbog iste, sjajne glumačke postave i zato jer volimo prvi dio, međutim, osim toga, ne podižem očekivanja visoko i ne očekujem puno od radnje filma.
Ne očekujem niti da će ovaj film ostaviti trajat otisak kao prvi nastavak (možda se varam, ali takvog sam dojma). Vjerujem da će ovdje naglasak biti na referencama, na odjeći i modi što će donijeti obostranu zaradu filmu i brendovima (otuda i toliko paparazzi fotki sa snimanja i analize outfita) i sigurno će dobro zaraditi. A to kako se Miranda snalazi u digitalnoj eri modnog medija? Malo tko će spominjati.
