Vrijeme je da popričamo o visokoj modi. Ponekad samu sebe umorim ponavljanjem istih rečenica. Prva runda glasi: “Prêt-à-porter znači ready-to-wear, odnosno konfekcija. Sve ono što ima konfekcijsku veličinu i kupuje se tako da se skine s vješalice u trgovini. Cijena pritom nije nikakav faktor.” Dakle, bijela košulja iz Blazyjeve prve kolekcije koju Charvet proizvodi za Chanel i koja košta 4350 dolara i dalje je konfekcija. Druga runda glasi: “Visoka moda, odnosno haute couture, u doslovnom prijevodu znači ‘visoko (umijeće) šivanja’.
Svaki se model šije po mjeri kupca, točnije prema iznimno preciznim mjerama kojih je naizgled bezbroj, sve do one koja označava duljinu između početka palca i njegova srednjeg zgloba. Kupci visoke mode u ateljeima imaju lutke izrađene po vlastitim mjerama i dolaze na probe.” Pa kako se onda gleda visoka moda? Drugim riječima, kako mi koji nismo kupci i nismo sjedili u prvom redu revije uopće možemo sagledati jednu couture kolekciju?
KAKO SE GLEDA VISOKA MODA AKO NISTE NJEZIN KUPAC
Teško, ali ne i nemoguće ako nam je doista stalo i ako se malo zainatimo. Pritom postoji više slojeva u promatranju jedne kolekcije – svake, ne samo visoke mode – a detalji i izrada samo su jedan od njih. U slučaju visoke mode, riječ je o iznimno važnom aspektu, ali i dalje samo jednom od onih koje treba uzeti u obzir.
Ako govorimo o estetici i konceptu, posebno me iritira činjenica da se visoka moda danas često pogrešno procjenjuje prema stupnju teatralnosti. Nemojte me krivo shvatiti, teatralnost je odlična stvar kada je smislena, osobito u načinu prezentacije. Alessandro Michele svima je održao lekciju svojom Kaiserpanoramom. No ako se vratimo osnovnoj činjenici da je riječ o odjeći šivanoj po mjeri, ona ne mora i ne treba biti namijenjena isključivo crvenom tepihu. Niti mora biti statement na društvenim mrežama – visoka moda je sama po sebi dovoljan statement kada se gleda uživo jer doista oduzima dah.
Jonathan Anderson povukao je izvrstan potez izložbom, odnosno re-see pristupom. I sama kolekcija najbolje je što je napravio za Dior otkako je na čelu kuće, koliko god mi smetalo pretjerano oslanjanje na Galliana i njegove divlje ciklame. Kolekcija jednostavno funkcionira.
Konkretno Dior, Chanel i Valentino, a djelomično i Schiaparelli, ove su sezone ostavili snažan dojam, unatoč komentarima u kojima se ljudi žale da “ovo nije couture”. Ako ste jedna od tih osoba, molim vas da ponovno pročitate prvi odlomak. Dakle, čak i kada se radi o jednom jedinom komadu, visoka moda izrađuje se za vas, za vaše tijelo, vašu veličinu, uz izmjene koje tražite i kroz više proba.
Materijali su najbolji mogući. Sve je ručno izrađeno od strane posebnih krojačica, tzv. petites mains, koje posjeduju specifične vještine i zato je couture skup. Upravo zato dizajneri, a osobito Alessandro Michele, koji ima taj vulkan kreativnosti, mogu pustiti mašti na volju i raditi s materijalima, oblicima i bojama bez razmišljanja o temi koja mora povezivati cijelu kolekciju. Uređivanje couture kolekcije nije prva stavka na listi prioriteta.
TEATRALNOST NIJE MJERILO VRIJEDNOSTI
Jasno mi je da ljudi imaju određenu predodžbu o visokoj modi i da je često povezuju sa stilom Alessandra Michelea za Valentino, koji je – ne znam koliko sam puta već ponovila ovu riječ – izrazito teatralan, pomalo kostimografski i pretjeran, što je u većini lookova ovaj put bilo doista izvanredno u njegovom “peep showu”. No couture može imati i racionalniji pristup, poput onoga Matthieua Blazyja: jednostavan i gotovo svakodnevan – za svaki dan, ali samo za neke žene, i to vrlo rijetke žene.
Poseban “problem” kod Blazyja jest to što je i njegova konfekcija na neki način bliska couture izradi. Barem ono što smo vidjeli na pisti, iako iz butika stižu oprečna mišljenja o kvaliteti. Tvid odijelo koje zapravo nije tvid, već vez od perlica koji imitira tvid, više je couture moment nego nešto što se “skida s vješalice”, baš kao što su to bile i famozne Bottega kožne hlače obrađene da izgledaju poput trapera, koje je na reviji nosila Kate Moss.
Riječ je o vrlo modernom, a pritom i radikalno osnovnom pristupu visokoj modi, koji nije namijenjen isključivo prilikama poput crvenog tepiha. I usput, komercijalno gledano, slavne osobe ne kupuju couture. Poznate osobe koje vidite na crvenom tepihu nisu klijentice.
Ako želite prodavati visoku modu, morate je ponuditi i ženama koje ne hodaju crvenim tepihom svaki dan, već idu na vrlo dobre koktele i večere i mogu si je priuštiti. Chanel nam je dao izvrstan primjer toga. Dior Jonathana Andersona, koji kao da je napokon pronašao svoj potpis i dao nam jedan vrlo moderan Dior, referirao se na svoje prethodnike, od Monsieura Diora preko Galliana pa čak i Rafa Simonsa, ali je u kolekciju unio mnogo sebe i ona je doista vrlo lijepa. A klasično “lijepo” nije riječ koju obično vežem uz kolekcije Jonathana Andersona.
Mislim da je ovo bila vrlo snažna sezona: tri velika dizajnera i vrlo moderan couture. Konačno korak u dobrom smjeru za visoku modu. A ako to želite pojmiti, barem se udubite u uvećane fotografije detalja, bez žurbe.
