Imam stolić na kojem su moji (dragocjeni) vintage parfemi. Neki su naslijeđeni od bake i maminih teta i prijateljica. Između ostalih Fidji, Givenchy III, Molyneux, nekoliko bočica Diora i Chanela. Neki su moji. Da, imam toliko godina da su prvi parfemi koje sam kupovala kao klinka sada vintage.

Najdragocjeniji su mi posljednji Opium koji sam kupila prije reformulacije, Champagne (edicija iz 1993.) i Paris iz devedesetih, svi Yves Saint Laurent. Često stanem da ih ponjušim. Ponekad, kada me nešto posebno uhvati, stavim koju kap Opiuma i onda šetam po stanu kao opijena. Njuškam svoj zglob svakih nekoliko minuta. Vozi me, kao neka droga, način na koji se otvara poput ubojice, a zatim kreće raditi s kožom i mijenja se. Stapa se, otvara, obavija. Opium leži na mojoj koži, ostavlja trag poput zagrljaja od kojeg mi se vrtjelo u glavi. Ako alkemija u bočici postoji, onda je to to.
Nerealnim i pristranim žarom iz dubine svoje duše mrzim njegovu reformuliranu verziju.
Jer nisu krivi ljudi u YSL Beauty koji su ga morali održati na životu unatoč novim zakonskim regulativama. Mnoge prirodne sirovine koje su činile srce starijih formula danas su ograničene ili zabranjene. Hrastova mahovina, pojedini mošusi, određene cvjetne esencije – sve to stvara jaz između starog i novog izdanja. Reformulacije su nužne zbog regulativa, ali i zato što suvremena publika često preferira „lakše” mirise.
Opium nije jedina žrtva zakona. Stradalo je i božanstvo zvano Shalimar (njega još uvijek nemam u kolekciji) zajedno s cijelom jednom svitom Guerlainovih remek-djela. Oni postoje, ali ih više nema. Sudbina gora od smrti. Mnogi Chanelovi parfemi, na čelu s peticom (iako je ona možda najbolje preživjela, moram priznati), doživjeli su istu sudbinu, baš kao i manje kultna imena koja su jednim dijelom jednostavno ukinuta.
ZAŠTO BAŠ VINTAGE PARFEMI
Jasno vam je da mi nije lako pronaći parfem za sebe. Ima novih koje volim i koristim (jedan Celine, jedan Tom Ford, klasik Chanel Allure uvijek su tu). Volim ih. Od nišnih brendova, Byredo (koji više i nije baš tako nišni) i Frédéric Malle.
U jednom sam trenu povjerovala da su nišni parfemi jedini odgovor na to što su mi reformulacije pokarabasile život i parfemski identitet. Ima ih predivnih. No, ispalo je da mi nišni parfemi nisu uspjeli nadomjestiti ono što tražim u starim formulacijama. Kako im broj raste, tako sve više sliče jedni drugima, ne proizvode nikakvu čaroliju. Nije pitanje toga sviđaju li mi se pojedinačno ili ne, već profinjene slojevitosti. Što me briga za parfem od nekoliko stotina eura koji miriše ordinarno poput žvakaće gume, nema dimenzionalnost niti koegzistira s kožom na poseban način?
Pritom, i tu se razvila jedna grana budalaština, neka gomila ljudi koja priča i priča i priča, ponekad izmišlja, ponekad ne. Većinom ih ne mogu slušati, bilo da su u pitanju informirane prodavačice ili influenceri koji se baškare po #PerfumeToku. Čast izuzetcima.
I onda mi je sinulo. Možda se trebam okrenuti vintage parfemima. Onima koje bezuspješno tražim u svima drugima.
Ako ste ikad pokušali pronaći staru verziju nekog mirisa, znate da je to potraga slična lovu na blago. Frustrirajuća, vječna hit or miss igrica. Najpouzdaniji izvori su: specijalizirane online zajednice i forumi (Basenotes, Fragrantica grupe), aukcije i second-hand stranice poput eBaya (uz veliku dozu opreza). Naravno, male niche trgovine koje povremeno prodaju vintage dekante, ali i antikvarijati, buvljaci i stare drogerije koje još uvijek čuvaju zalihe iz nekog drugog vremena. Nemojte zanemariti ni ormare majki, teta i baka svojih prijatelja – nikad se ne zna gdje je pohranjeno blago.
Nažalost, uvijek postoji rizik da je parfem oksidirao ili promijenio miris, ali iznenađujuće velik broj starih bočica ostane savršeno očuvan ako ih se držalo u mraku i na hladnoći. Raspršivač je uvijek bolja opcija od običnog zatvarača od brušenog stakla. Ako pronađete bočicu još uvijek zapakiranu u zaštitnu foliju i usporedite barkodove s originalnim referencama, velike su šanse da ne promašite i – usrećite se.
Cijene znaju biti vrtoglave. Barem na prvi pogled. No, ako ih usporedim s prosječnim niche brendovima… pa, uglavnom i nije neka razlika. I, na koncu, zašto bih se trudila pronaći zamjenu za osjećaj koji znam gdje mogu dobiti, ako se potrudim.
I zato sam se odlučila krenuti u ozbiljniji lov. Na listi su mi Opium (no surprises there), ali i Shalimar i Samsara, stari Coco, ali eau de toilette iz vremena kada je glavni Chanelov nos bio Jacques Polge, a ne njegov sin. Eto, za sve koji su mi nešto planirali kupiti, besramno ovo ostavljam ovdje. Verzije idealno iz devedesetih, ali sve do 2005.–2006. je dobrodošlo. Slobodno se udružite, lol.
I onda, ako i kad me netko pita na što mirišem, samo ću se osmjehnuti. Tko zna, zna.