Muka mi je od tekstova o burnoutu, produktivnosti ili društvenim mrežama, dok nam se istovremeno, na tim istim mrežama i od istih autora, serviraju načini kako da se “poboljšamo” i učinimo si život kvalitetnijim i osvještenijim. Način na koji doživljavamo vlastitu dobrobit poprilično se promijenio, a samooptimizacija je postala obavezna (baš kao što je i tijelo prestalo biti nešto naše, naša kuća u kojoj živimo). Nekada smo zdravlje i kvalitetu života promatrali kao nešto što imamo ili nemamo, a danas je to sve jedan wellness projekt kojim treba upravljati kao da smo pošli u ofenzivu i ne uzimamo zarobljenike.

Kad sam bila mala, mama mi je govorila kako trebam spavati 8 sati. Danas me tisuću i jedan (AI?) influencer uvjerava da moram pratiti kvalitetu sna. Išlo se na trening (ili šetnju, ne lažimo se) jer se željelo biti snažniji ili se bolje osjećati. Danas se mora pratiti oporavak, spremnost organizma, razina stresa, otkucaji srca tijekom sna i biološka dob. I proteini. Stalno ti proteini uz koje nam se serviraju opsesivne matrice ponašanja. Plus, fibermaxxing. Nekad je bilo normalno otići na večeru i popiti neki alkohol. Danas vas mreže tjeraju da razmišljate koliko će to utjecati na glukozu, san, hormone, produktivnost i razinu energije sljedećeg jutra.
Briga o sebi odavno je postala industrija. A industrija, kao i svaka druga, funkcionira tako da nas uvjeri da nismo dovoljno dobri i da uvijek ima još nešto što treba popraviti.

SAMOOPTIMIZACIJA JE POSTALA POSAO S PUNIM RADNIM VREMENOM
Ideja samooptimizacije nije nova. Self-help literatura, wellness kultura i fitness industrija desetljećima obećavaju bolju verziju nas samih. No, intenzitet je sada doveden do toga da smo pred pucanjem dok longevity klinike nude zdravlje na prodaju.
Ako bismo doista slušali sve te (industrijske) glasove, poludjeli bismo od toga što svaki aspekt života dolazi s uputama za poboljšanje. Kako jesti. Kako spavati. Kako disati. Kako se fokusirati. Kako meditirati. Kako trenirati. Kako odgajati djecu. Kako organizirati jutro. Kako organizirati večer. Kako organizirati slobodno vrijeme. Kao što sam rekla, čak se i odmor pretvorio u zadatak. Poznajem mnoge ljude koji su opterećeni kvalitetom svojega sna do te razine da ih već to što pada mrak tjera u anksioznost.
Naravno da većina tih savjeta pojedinačno nije loša. Redovit san, kretanje, uravnotežena prehrana i smanjenje stresa doista doprinose zdravlju. No, kada se ovi savjeti počnu promatrati kao sustav u kojem svaki propust postaje dokaz da ne radimo dovoljno (i da smo zbog toga manje vrijedni) – psiha trpi, a industrija cvjeta.

Psiholozi već godinama upozoravaju da pretjerana potreba za kontrolom često nije znak sigurnosti, nego upravo suprotno. Iza nje se nerijetko nalazi anksioznost. Ako uspijem optimizirati dovoljno stvari, misao je koja se krije u pozadini, možda ću izbjeći bolest, neuspjeh, starenje, iscrpljenost ili razočaranje. Jednom riječju, ono čega se bojim.
KONTROLA JE ILUZIJA KOJU SKUPO PLAĆAMO
Jedan od razloga zašto je kultura samooptimizacije toliko privlačna jest taj osjećaj kontrole. Žao mi je, ali ta kontrola jednostavno ne postoji. Ponovite sa mnom, ne-po-sto-ji.
Ljudi se razbole unatoč savršenim rutinama. Veze završavaju, a razlog zbog kojeg će vas netko voljeti ili ne voljeti ne leži u tome koliko ste stvari ispunili na nekom imaginarnom sheetu. Poslovi propadaju. Trud ne daje uvijek željene rezultate. Znam. Nije ugodno suočiti se s tom činjenicom pa je puno lakše vjerovati da postoji idealna kombinacija navika koja će nas zaštititi od svega.

Pretjerana potreba za kontrolom može lako imati suprotan učinak. Umjesto da smanjuje anksioznost, često je pojačava. Što više pokušavamo eliminirati neizvjesnost, to postajemo osjetljiviji na svako odstupanje od plana. Jedan kolač je sunovrat, jedan loš san sljedeće je noći razlog zašto ste budni, jedan preskočeni trening nazadovanje… I sve to prati uvijek isti osjećaj krivnje.
Paradoks samooptimizacije jest to što se ulaže ogromna količinu energije u pokušaje da se bude otporniji, a zapravo se postaje sve manje sposobnim nositi se s normalnim životnim oscilacijama.
OTPORNOST IZGLEDA DRUGAČIJE NEGO ŠTO NAS UVJERAVAJU
To je znala vaša baka, znali su i vaši roditelji. Najveća zabluda kulture samooptimizacije je uvjerenje da najbolji rezultati dolaze iz savršenih uvjeta. U stvarnosti se otpornost i vještina bilo koje vrste ne grade kada je sve idealno, nego kada nije. I ne, nitko ne funkcionira sto posto vremena na sto posto svih svojih mogućnosti. Psihološka otpornost sposobnost je da nastavimo funkcionirati unatoč preprekama, a ne eliminacija svih prepreka.
Život nije nešto što treba neprestano optimizirati. Nemojte mjeriti sebe brojem savršeno “odrađenih dana”, nego sposobnošću da živite i dane koji to nisu.