Već neko vrijeme stalna tvrdnja u razgovoru o hrvatskoj modnoj sceni jest da je zapravo nema. Upravo zato nas pojavljivanje nove generacije perspektivnih dizajnera i više veseli i izaziva uzbuđenje – kreativne snage ne nedostaje, a problem leži u činjenici da naše tržište jednostavno nije blagonaklono kada je pokretanje modnog brenda u pitanju. Vicko Racetin jedno je od tih perspektivnih imena koje pokušava promijeniti stanje i donijeti osvježenje na scenu. S njegovim radom sam se upoznala prije nekoliko mjeseci, kada je odnio pobjedu na DIPMOD-u, reviji diplomskih kolekcija studenata Tekstilno-tehnološkog fakulteta. Vicko je tada predstavio kolekciju [grand]-PA koja je inspirirana motivima njegovog djetinjstva i djedom i u kojoj se nalazi i jedno chunky pletivo na kojem je radio četiri mjeseca te jako dugi kaput koji je zvijezda kolekcije. Nedavno je predstavio i kampanju koju potpisuje Zvonimir Ferina koja odiše pomalo mračnom, nostalgičnom atmosferom kojom nas Vicko vodi kroz svoja sjećanja.
Otkrio nam je da se za dizajn počeo interesirati u srednjoj školi, iako mu je prvi izbor bila arhitektura, dok u posljednji trenutak nije odabrao TTF. Umjesto znanja o šivanju i tehnikama nastanka odjeće imao je veliku motivaciju i želju za učenjem novih stvari. Znatiželja ga je odvela i dalje pa se bacio na proučavanje tehnika pletenja, heklanja pa i načina rada šivaćih strojeva i mašina koje sada i popravlja. Saznali smo više o 27-godišnjem Vicku, kako izgleda njegov pogled na modu i čemu se nada u budućnosti.
Krenimo s onim klasičnim pitanjem – kako si shvatio da se želiš baviti modom?
Prva jasna memorija modnog dizajna i prva pomisao da bi se mogao s tim baviti je bila nakon gledanja posljednje revije dizajnera Alexandera McQueena Plato’s Atlantis. Cijeli koncept me je oduševio, od same priče i vizuala do vanzemaljskog uzorka tekstila, Armadillo cipela do frizura nalik perajama i izduženim lubanjama. To je bio moj početak prema ozbiljnijem razmišljanju o modi i konceptualnom promišljanju odjeće. Vjerujem da je ta revija napravila preokret u meni i dala mi je inspiraciju za svoj pronalazak u modnom svijetu.
[grand]-PA je tvoja autoreferencijalna kolekcija i puno je osobnog u njoj. Provedi nas kroz inspiraciju i proces nastanka kolekcije
Diplomska kolekcija [grand]-PA je prva ozbiljnija kolekcija koja se estetikom dosta razlikuje od mog prijašnjeg rada. Prošle kolekcije su se više bazirale na elementima čovjeka, tijela i psihološke problematike dok u zadnjoj kolekciji proučavam pojam izgubljenog vremena, djetinjstvo te pokušavam pronaći način povratka vremena kroz odjeću. Na ovoj temi i konceptu sam radio dvije godine, istraživao sam fotografije iz 1990-ih godina iz kojih sam izvlačio elemente djedove odjeće kako bi oživio još jedan trenutak s njim.
Osim djeda, veliku ulogu u izradi odjeće ima okolina u kojoj sam odrastao i provodio vrijeme kao dječak. Priobalje, more, ribe i brodovi bili su mi jedina okupacija i stvar koja me je zanimala. Taj utjecaj sam pokušao prikazati kroz razna pletiva nalik ribarskim mrežama te segmentima kamenčića i bisera koji daju nostalgičan odsjaj. Prisutno je puno skrivenih elemenata koji se prožimaju i na kraju stvaraju cijelu priču. Na primjer, njegovom crnom odjelu koje je nosio za svečanije prigode pristupam postupkom predimenzioniranosti kako bih dočarao velika ramena i jaku figuru dok u heklanom kaputu skrivam uzorak strelica s njegove veste koju je nosio dok je radio po kući. Veliku ulogu ima i vrsta tekstila i sam taktilni osjećaj.
Ostaje li nostalgičnost tvoj glavni pokretač u radu? U čemu pronalaziš motivaciju i kako izgleda taj proces nastanka ideje?
Nostalgičnost kao novi pojam u mojem radu bih htio nastaviti koristiti i baviti se s njim te konceptom izgubljenog vremena. Mislim da tu postoji jedna puno veća i jača priča koja bi se mogla ispričati kroz odjeću. U početku je to bilo teško preoblikovati i baviti se s takvom temom jer ipak nosi moje osobne emocije i priče iz djetinjstva. Trenutno radim na proširenju kolekcije i glavne ideje dospijevaju sjećanjem na dane kada sam provodio vrijeme uz more, lovljenjem rakova i lovom na jegulje. Sada pokušavam izraditi print s motivom jegulje koja odlično opisuje djedovu i moju zajedničku ljubav prema toj životinji.
U kolekciji si se dosta posvetio pletivu. Koji materijali i tehnike te još interesiraju?
Tehnika pletenja je bila dosta zahtjevna za naučiti i nije išlo najbolje, dok sam tehniku heklanja bolje prihvatio, proces mi se učinio puno zabavnijim i lakšim te sam jako brzo pohvatao postupak rada. Htio bih nastaviti stvarati heklane komade jer je svaki različit i nosi svoju priču. Vremenski je zahtjevno, no mislim da se isplati. Za sada bih se bazirao na heklanju i pokušao razviti tu tehniku maksimalno pa možda krenuti eksperimentirati s novim materijalima i formama.
Osobito je zanimljiva oversized heklana vesta u koji si uložio četiri mjeseca rada. Otkrij nam više o samoj inspiraciji i procesu nastanka
Tu heklanu vestu/kaput sam počeo raditi početkom prošlog proljeća te se heklanje odužilo preko ljeto. Taj komad odjeće se sastoji od puno različitih dijelova koje sam kukičao u nizove stvarajući motiv strelica. Radio sam na njemu gdje god sam mogao i stizao, pa čak i na poslu u restoranu dok sam konobario. Dijelovi te veste su sa mnom posluživali korejsku hranu. Pređa i kukica su uvijek bili u torbi i bio sam spreman izvaditi ih u bilo koje vrijeme.
Prije svega, bojao sam se da neću stići jer sam takvo nešto prvi put radio i nisam bio siguran kako će izgledati. Jedino što je izmaklo kontroli je sama dužina i težina materijala, što se na kraju pokazalo pozitivnim jer je ispala puno zanimljivija u većem formatu nalik kaputu. Imao sam ideju napraviti vestu koja bi nekim motivom podsjećala na djedovu radnu vestu pa sam stoga uzeo motiv strelica, a poveznice s djetinjstvom i djedom su se nadovezivale kroz zemljane boje i nijanse plave asocirajući se na priobalje dok tekstura.
Koliko se preklapa tvoj osobni stilski izričaj s dizajnerskim? Jesu li povezani?
Otkako sam počeo raditi na ovoj kolekciji, sve više me zanima takozvani „grandpa style“. Boje su mi strane i ne bih se usudio nositi nešto vibrantno i jako. Zagasite i tamnije boje više odgovaraju mojoj osobnosti i stilu dok se najbolje osjećam u crnini. Nešto je u toj jednostavnoj crnoj majici bez printa i laganim hlačama od odijela, to mi je uniforma za svaki dan. Ako osjećam potrebu za nečim malo drugačijim, pozabavim se oversized košuljama, teksturalnim vestama, sakoima zanimljivog kroja i širim hlačama.
Možeš li definirati svoj dizajnerski potpis?
Teško pitanje jer mislim da svoj potpis još tražim. Kako sam započeo svoj rad s totalno drugom estetikom i sada istražujem novu, mislim da dizajnerski potpis dolazi nakon više godina rada i velikog broja odrađenih kolekcija. Mislim da mladi dizajneri koji misle da imaju svoj potpis mogu lako izgorjeti i posao može postati repetitivan i dosadan. Biti dizajner je sloboda i imamo toliko mogućnosti istraživati nove forme i tehnike, pa zašto se ograničavati. Moj dizajnerski potpis mogu biti oversize košulje, punjena ramena, ali to je isto kod većine studenata i dizajnera. Mislim da s vremenom dolazi prepoznatljivost rada i potpis se stvara sam količinom dobrog i opsežnog rada i istraživanja.
Jesenas si odnio pobjedu na Dipmodu i ovo je zapravo jedino događanje na kojem se mladi dizajneri mogu predstaviti hrvatskoj javnosti. Koji su najveće mane i prepreke naše modne scene, osobito za mlade dizajnere?
Platformi za predstavljanje i prezentiranje radova mladih dizajnera je jako malo tako da sam zahvalan što sam imao priliku izlagati rad na DIPMOD-u, ipak se radi o ozbiljnom projektu i sustavu za mlade dizajnere. Nažalost takvih događanja i evenata nema i nedostaju jer mladih s idejama ima, željni smo raditi ali interes javnosti je slab. Mislim da su hrvatska javnost i publika navikli na jednu te istu stvar od istih ljudi koji rade već dugo godina u ovoj industriji. Mala je vjerojatnost da mladi ljudi opstanu u ovakvom okruženju tako da bi bilo idealno otići vani, pokušati se razvijati i učiti što je više moguće.
Čini se kao da se moda globalno trenutno traži, nedostaje originalnosti, događaju se promjene, a cijene skaču prema gore… Kako ti vidiš sadašnjost i budućnost modne scene?
Moda je uvijek bila poput elitnog sporta i malo ljudi si može priuštiti neki dizajnerski komad. Mislim da neće biti velike razlike u budućnosti. Sve će biti skuplje ali uvijek će se naći netko tko želi investirati u nešto novo i zanimljivo. Volio bih da mladi ljudi budu više prepoznatljivi po svom radu i da dobiju platformu na kojoj će moći pokazati svoj talent, jer na mladima budućnost ostaje.
Imaš li uzore kada su dizajn, moda i umjetnost u pitanju?
Sve je započelo s McQueenom pa se ljubav za modu proširila na rad Vivienne Westwood, Jeana Paula Gaultiera, Margiele, Johna Galliana, pa kasnije Balenciage i Vetementsa. Danas uživam u istraživanju manjih brendova i proučavanju njihovg razvijanja, osobito kroz marketing na društvenim mrežama. Aime Leon Dore, S.S.Daley, Ambush, Namesake, Junya Watanabe neki su od njih. Domaća scena me nažalost ne zanima u toj mjeri. Tužno je za reći, ali stvarno nemam snage gledati još jednu nabranu haljinu s dva plastična pera na ramenima.
Što možemo očekivati u budućnosti, imaš li planove i ideje na kojima radiš?
Trenutno radim na proširenju kolekcije i imam u planu napraviti lookbook sa složenim outfitima jer sam sašio jako puno odjeće koja još nije zabilježena. Veselim se tom projektu koji će napokon prikazati količinu uloženog rada u tim odjevnim predmetima. Nakon toga bih volio raditi na prezentaciji rada na društvenim mrežama i posvetiti se promoviranju i marketingu. Istovremeno, tu je rad na novoj kolekciji koja će biti još jača i možda i više u tamnom stilu.
