Ako pitate ljubiteljice i poznavateljice luksuznih modnih marki koju torbu bi htjele imati, sa sigurnošću vam mogu reći da će 9 od 10 njih reći da se radi o Kelly ili Birkin torbi kuće Hermès.
I Kelly i Birkin torbe su, kao što sam ranije pisala, na vrhu svetog grala svih ”must have” luksuznih shopping lista. Ove torbe pripadaju u Hermèsove Quota Bags, jer kao što i ovaj izraz sam govori- postoji količinska kvota koju možete kupiti u godini dana, odnosno u ovom slučaju maksimalno dvije.
Obje su bezvremenski komadi za cijeli život i statusni simboli, a ono što ih postavlja na sam tron najpoželjnijih je Hermèsova politika da su teško dostupne. Njihova produkcija zaista i jeste drugačija u odnosu na onu kuća Chanel, Dior i ostalih brendova. Malobrojni artisani rade ih ručno, a svaki korak zahtijeva vrijeme, te je svaki detalj doveden do savršenstva. Chanel, Dior, LV i ostale torbe sličnog cjenovnog ranga jesu skupe i poželjne torbe, ali niti jedna od tih kuća nema politiku kakvu ima Hermès. Na primjer: da bi vam uopće bila ponuđena Kelly ili Birkin torba gotovo je nemoguće samo ušetati u butik, reći koji model/ veličinu/ kombinaciju boja kože i hardweara želite i dobiti je. Za početak, insajderice znaju da se ući u Hermès i ”s vrata” tražiti Kelly ili Birkin smatra drskošću i bezobrazlukom. Pratim sve veće modne forume i svakodnevno čitam iskustva klijentica koje toliko priželjkuju jednu od ovih torbi, koje se smatraju ”quota” torbama. Sve to mi je i dalje nevjerojatno i apsurdno, a u poslu personal shoppinga sam već nekoliko godina.
Kako onda doći do QB (quota bag)?
Za početak, ono što se preporučuje je- paradoksalno- pri prvim posjetima butiku kroz koji bi vas trebao pratiti isti Sales Associate (SA), ne bi uopće trebalo spominjati torbe koje želite i zbog kojih ste zapravo tamo. Bitno je da sa svojim „SA“ ‘kliknete” i da ga ”ne varate” s ostalim asistentima dok ima slobodne dane/ dok je na bolovanju/ godišnjem. Trebali biste dolaziti u butik, pokazati interes za različite stvari (od obuće, torba koje nisu quota bags, dodataka za kuću (jastuci, deke, posuđe) do dijamantnog nakita i satova. Naravno, od vas se očekuje da kupujete i trošite na ove stvari, jer je jako bitno tako pokazati da ste istinski zaljubljenik u brend, a potom vas SA pita za vašu listu želja, i na kraju, kad ste potrošili dovoljno novca i dokazali da ste lojalan kupac, jedna od QB s vaše liste će vam biti ponuđena. Također je bitno da znate originalna imena boja koje vas zanimaju, jer se asistentima diže kosa na glavi ako boju koja je njihov bestseller (gold), nazivate smeđom ili gris mouette nazivate sivom.
Kupci mjesecima, a nekad i godinama kupuju različite stvari, od kojih im neke i ne trebaju (da ne kažem da im se ne sviđaju), a samo u nadi da će im napokon biti ponuđena Birkin ili Kelly torba. U (prešutnom) pravilu, ratio koji se očekuje da će biti potrošen u butiku prije nego što je Birkin ili Kelly ponuđena je 2, ili čak 3:1, ali čak ni to nije garancija da će torba biti ponuđena. Pojedini SAs otvoreno kažu svojim klijentima koju svotu novca očekuju da klijent potroši prije nego što će im ponuditi THE torbu, a neki naravno nikad ne kažu otvoreno, već im kažu da moraju poraditi na svom ”score-u”. Žene po forumima često otvoreno pišu da se ne žele zamjeriti svojim SAs kad im ponude pojedine stvari, te da ih kupe, pa iako i preko svojih mogućnosti, u nadi da će im ranije ponuditi QB. Treba naravno imati na umu da SAs imaju proviziju/ bonuse i da im je radi toga u interesu da kupci kupuju kako RTW (ready to wear), tako i dijamante i namještaj (cijene radnog stola u Hermèsu se kreću od 40 tisuća eura na više). Klijentice čiji su matični butici u većim svjetskim metropolama su (s razlogom) frustrirane, jer je tamo s obzirom na omjer bogataša i super bogataša puno teže doći do Birkin i Kelly torba.
S obzirom na to da znamo da je cijena Kelly ili Birkin u prosjeku oko 7000 eura (ako su načinjene od egzotične kože, cijena je viša 4 ili 5 puta), dolazimo do zaključka da je u prosjeku potrebno potrošiti između 15 i 20 tisuća eura kako bi dobili taj kultni sms od SA: ”Imam nešto što bi vam se moglo svidjeti, kad možete doći u butik?” U konstantnom porastu potražnje za luksuznim komadima, ovakav pristup za kuću kao što je Hermès sasvim sigurno donosi profit, a filozofija o pokazivanju ljubavi prema brandu kroz konkretno trošenje velikih suma novaca, da bi imali čast dobiti priliku potrošiti novac na nešto što stvarno želite, je ništa drugo nego paradoks.
Što je problematično u ovakvoj politici poslovanja?
Kao što sam ranije napisala, ući u Hermès i reći da umirete za Kelly ili Birkin torbom, bez da potrošite novce na stvari koje ne želite, vam neće donijeti ništa. Njihove klijentice nerijetko pišu da su kupile sve cipele koje im se sviđaju, kao i svojim muževima, mamama i sestrama, i nerijetko pitaju za savjet onih koje su prošle isto- što im se nije svidjelo na prvu, a da su u nekom trenu ipak nakon kupnje zavoljele (ili prodale s minimalnim gubitkom). Tko želi kupovati na ovakav način, za tolike iznose, pod ucjenom? Praktički prisiliti klijente pasivnom agresijom na kupnju stvari zbog kojih nisu došli u butik, a da im jednom bude ponuđeno ono što stvarno žele po meni nije cool, ali očito pali. Na kraju krajeva, njihova kuća, njihova pravila. Take it or leave it. Sve luksuzne kuće ne gledaju sa simpatijama second hand tržište, ali su istovremeno i sami krivi za postojanje istog.
Zašto?
Dok klijenti kupuju setove posuđa, jastuka i deka, kako bi se umilili svojim “Sales Associatima” i kako bi ih oni zapamtili i na koncu ih se sjetili kad im u butik stignu QB, također ih se i ”rješavaju” na second hand platformama, i to po znatno nižim cijenama od onih koliko su potrošili za njih. Žene na forumima otvoreno pišu da im se ne sviđa Hermèsovo kičasto posuđe i da ga ne bi stavile na stol ni pod koju cijenu, a svejedno je u pravilu u buticima sold out, dok su second hand platforme preplavljene istim. Moramo imati na umu da za igrati ove Hermèsove igre trebate imati itekako dubok džep, ali čak se i bogatašice koje ganjanju neke od QBs rješavaju novih, zapakiranih i nikad korištenih stvari, svjesno s gubitkom, kako bi se približile tome da im se torba ponudi u butiku.
Kelly ili Birkin pak, s druge strane, na second hand tržištu, ako je veličina i kombinacija boje i vrste kože trenutno aktualna i poželjna, doseže i 3x veću cijenu od one u butiku i prodaje se momentalno. Jednom dijelu bogatih jetsetterica ne da se igrati Hermèsove igre i živjeti u iščekivanju te poruke ”kad možete doci u butik”, jer garancije da će torbu dočekati u bilo kojem roku nema, i ne da im se kupovati stvari koje ne žele, te idu zaobilaznim putem i spremne su re-sellerima platiti isto onoliko koliko i butik očekuje od njih da potroše, ali da bi torbu dobile ekspresno.
Otkad se bavim ovim poslom razmišljam o ovom fenomenu i poslovnom modelu, a ono što osjećam prema ovoj strategiji na kraju krajeva sasvim je nebitno jer funkcionira.
