Jedna od najtiših ali i najrasprostranjenijih pošasti današnjice nije zarazna bolest, već osjećaj koji često ostaje neprimijećen – usamljenost. Dok tehnološki napredak povezuje ljude diljem svijeta, paradoksalno, mnogi se osjećaju sve izoliranije nego ikad prije. Nekada je usamljenost bila povezivana s fizičkim izoliranjem, no današnje društvo pruža nova polja za ovaj osjećaj. Iako smo stalno ‘online’ i okruženi virtualnim društvom, paradoks je u tome što se često osjećamo usamljenije nego ikad. Društvene mreže nude lažnu sliku povezanosti, dok suštinska bliskost i duboki odnosi često nedostaju.
Dokaz ovome je i članak na koji sam nedavno naišla u kojem piše kako je Svjetska zdravstvena organizacija definirala usamljenost kao globalni problem s kojim se treba suočiti. No, osim toga, pokrenuli su i Komisiju za društvene veze koja bi se trebala uhvatiti u koštac s ovim problemom i baviti se usamljenošću kao hitnom zdravstvenom prijetnjom. Moram priznati kako su me ovi podaci frapirali i nisam se mogla oteti dojmu, kako i kada smo došli do ovog stanja. Sigurno ima mnogo faktora, a jedan od njih je svakako izolacija i virus koji je utjecao na pospješivanje usamljenosti, ali ne bih rekla da je jedini niti najvažniji.
savršena povezanost je dovela do sve veće usamljenosti
Najveći paradoks u cijeloj priči je što smo zapravo od 0 do 24 h povezani s cijelim svijetom. Više ne postoji pojam fizičke odsutnosti kao nekada, s kim god poželimo se možemo čuti, a i na video pozivu vidjeti kada god poželimo. Možemo održavati prijateljstva, ali i veze na daljinu s puno manje izazova nego ranije. Pa se onda nameće pitanja zašto su ljudi sve više usamljeni. Neki od komentara ispod članka su bili vrlo zanimljivi, pa neki navode kako biti sam i usamljen nije isto i da su to pojmovi koje ne treba brkati.
S ovom tvrdnjom se apsolutno slažem, a ona me i dovela do zaključka kako smo danas često usamljeni upravo zbog forsiranja druženja koje nameću društvene mreže. Što to točno znači? Možemo to objasniti na banalnom primjeru. Jednu subotu ste odlučili biti sami doma, uzeti čašu vina, upaliti omiljenu seriju i uživati u večeri kao takvoj, no čim posegnete za Instagramom, bombardiraju vas fotografije ekipe iz izlaska, večere i druženja i nesvjesno vam se stvara osjećaj kao da nešto propuštate. Vrlo često su takve snimke i fotografije inscenirane i ekipa se ne zabavlja niti upola dobro kako je prikazano, no bez obzira na to, stvara vam se osjećaj krivnje i upravo zbog toga se ljudi često forsiraju biti u društvu kojem ne pripadaju, u kojem se ne osjećaju dobro, samo kako bi ispunili normu druženja. To sve zajedno dovodi do osjećaja usamljenosti i apsurdno je što se danas možete osjećati usamljeno, a istovremeno ste okruženi hrpom ljudi.
postavljanje granica
Treba znati postaviti granice i osvijestiti si da nije sramota ostati sam kod kuće i da je samoća ponekad potrebna kako bismo posložili prioritete i ne osjećali se usamljeno. Jedan od glavnih krivaca usamljenosti je i način na koji se moderni život odvija – ubrzanje, stalna trka, nedostatak vremena za duboke veze. Previše radimo, žurimo, želimo sve obaviti savršeno i bez greške i često na kraju dana nemamo vremena za ljude do kojih nam je stalo. Ovdje se opet možemo osvrnuti na utjecaj društvenih mreža i forsiranje kako sve treba biti savršeno. Počevši od posla koji obavljamo, hrane koju pripremamo, stana koji čistimo…Gdje je nestala spontanost i onaj osjećaj kada se s nekim u pet minuta dogovorimo za druženje i ostavimo sve obaveze za kasnije. Jer zamislite, nije sramota ne obaviti sve zadatke savršeno. Ljepota života i postojanja je u nesavršenostima i spontanim trenucima koji stvaraju najljepše uspomene.
Stručnjaci definiraju više vrsta usamljenosti i s obzirom na to važno je definirati kojoj skupini pripadamo i sami tim djelovati kako bi se stanje poboljšalo. Važno je naglasiti kako je riječ o problemu koji zahtjeva i stručnu pomoć te razgovor koji će nam sigurno pomoći. Kada govorimo o vrstama usamljenosti, mogu se okarakterizirati ovako: Postoji emocionalna usamljenost kad osjećamo manjak bliskih emocionalnih veza. Socijalna usamljenost je kad nedostaje društvenih interakcija ili dublja veza s ljudima. Temporalna usamljenost dolazi iz fizičke udaljenosti od bliskih osoba. Intelektualna usamljenost je povezana s nedostatkom dijeljenja interesa i ideja s drugima. Kronična usamljenost traje dulje vrijeme, a situacijska usamljenost je rezultat trenutne situacije.
Ako se već dulje vrijeme osjećate kronično usamljeni i pokušali ste riješiti probleme na razne načine, a neuspješno, onda je vrijeme za potražiti stručnu pomoć. No, često je zapravo riječ o socijalnoj usamljenosti i osjećaju krivnje zbog iste jer smo u nekom društvu neželjeni ili se forsiramo sami družiti s ljudima koji nam ne odgovaraju. Stručnjaci tvrde kako trebate znati uživati u aktivnoj samoći, ako jedan dan želite biti sami, iskoristite vrijeme kako spada. Čitajte omiljene knjige, posjetite izložbu, jedite što želite i gledajte omiljene serije. Što god vas ispunjava i čini sretnima. Ne zaboravite na granice, nije problem niti sramota ne osjećati se dobro i ne željeti društvo u nekim trenucima. Radite na sebi, upišite neku fizičku aktivnost i trudite se oko ljudi do kojih vam je istinski stalo, a i njima do vas. Ne smijemo se oslanjati samo na institucije da riješe ovaj problem. To je izazov koji zahtijeva angažman svakog pojedinca. Možemo se okrenuti jedni drugima, pružiti podršku, stvarati iskrene veze, biti tu za ljude oko sebe. To su male radnje koje mogu imati ogroman utjecaj na osjećaj pripadanja i podrške.
