Upoznajte Tinu Spahiju, dizajnericu i kostimografkinju koja niže projekt za projektom

09.03.2022.
Share on facebook
Share on twitter
Share on email

Potkraj veljače i početkom ožujka, sa svega desetak dana razmaka, na daskama koje život znače postavljene su dvije predstave. U Zagrebačkom kazalištu mladih 26. veljače premijerno su zaigrali “Braća Karamazovi” Olivera Frljića, a u Teatru &TD 8. se ožujka na pozornicu “popela” dirljiva predstava “Bura” u režiji Romana Nikolića. Spomenute komade naoko ništa ne povezuje. Razlikuju se tematski, a ne dijele niti iste redatelje niti isto kazalište, no nešto ih svejedno spaja. U kostimografskom timu Zdravke Ivandije Kirigin, našla se i mlada, ali nedvojbeno talentirana kostimografkinja Tina Spahija, Splićanka koju sam, tamo još neke 2019. godine, upoznala u Berlinu kada mi je, tijekom ležernog razgovora u nekom od zagušljivih berlinskih kafića, otkrila svoje aspiracije da zaplovi kostimografskim vodama. Posve bezbrižni i rasterećeni, nismo niti slutili što nas sve čeka u godinama koje slijede. No, upravo su ti nemili događaji, na koje nitko te čarobne 2019. nije računao, naveli su Tinu da na jesen 2020. spakira kovčege, napusti kozmopolitski Berlin i vrati se kući. I stvari su se počele kotrljati, odradila je u tih godinu dana čak četiri predstave i jedan strani filmski projekt, a u međuvremenu je na noge osovila i svoj modni brend, njezini bodiji u jarkim nijansama krase sve više modnih editorijala. A otkrila nam je i kako trenutno radi na jednom umjetničkom projektu koji bi trebao zaživjeti u rujnu.

Upoznale smo se prije neke tri godine u Berlinu gdje si tada živjela. Sjećam se da si mi tada pričala kako tražiš kostimografski posao. Kako su na kraju izgledali tvoji berlinski dani?

Moj odlazak u Berlin je bio potaknut željom da testiram kako bih se snašla u većem gradu, van svoje komfort zone, u novoj sredini i atmosferi, te željom za stjecanjem novih iskustava. Živjela sam u Berlinu godinu i pol i moram priznati da sam se, u tom donekle kratkom roku, uspjela jako dobro snaći, steći iskustvo i nova poznanstva. Tada, kad smo se upoznale, još sam bila u početnoj fazi upoznavanja s novom sredinom i snalaženja u gradu u kojem je konkurencija puno veća nego ona na koju sam navikla. Svojim odlaskom u Berlin sam si dokazala da se jako dobro snalazim gdje god da se nađem i da seljenje van države nije veliki problem ako znam točno zašto idem i što želim postići. Odradila sam jako zanimljive projekte u Berlinu i upoznala zanimljive ljude, zahvaljujući čemu se moja ideja da proširim svoje kreativno iskustvo van granice, ostvarila. Tijekom prvog vala pandemije i lockdowna, svi najavljeni projekti su otkazani, pa sam imala vremena posvetiti se svom magistarskom radu, i svojim samostalnim radovima.

Kako to da si se ipak odlučila vratiti u Hrvatsku?

Odmah nakon lockdowna, na ljeto, zaputila sam se u Hrvatsku. Moj dolazak prvotno je bio planiran samo kao ljetni posjet rodnom gradu Splitu i druženje s obitelji i prijateljima, no u tom periodu sam svoje vrijeme posvetila i razvijanju novih ideja i novih suradnji. Shvatila sam da, koliko god sam u Berlinu stekla plodno tlo za nastavak gradnje svog iskustva, ipak mi je falilo posvetiti sve vrijeme svojim samostalnim radovima i da je možda ipak to “opuštenije” okruženje bolje za moj umjetnički i dizajnerski napredak, te sam povratkom u Berlin nakon ljeta odlučila spakirati stvari i vratiti se u Hrvatsku. Za mene je to bila jednako hrabra odluka kao i seljenje u Berlin, te sve što sam u Berlinu stekla sada nosim sa sobom dalje. U Hrvatskoj sam sada već godinu dana i u tih godinu dana sam evo odradila 4 kazališne predstave, jedan veliki strani filmski projekt, postavila sam temelje za svoj modni brend i upravo započinjem i novi umjetnički projekt koji bi trebao zaživjeti u rujnu ove godine. Nakon dugo godina mukotrpnog rada, odricanja i riskiranja, seljenja i vraćanja, sada zasigurno mogu reći da se sve isplatilo i ideja kakvu karijeru želim sada je stvarnost.

Što te i kada usmjerilo ka modnom dizajnu? Kako je tekao tvoj modni put?

Moj interes za modni dizajn probudio se još u djetinjstvu zahvaljujući okruženju u kojem sam odrasla. Moja majka se uvijek odijevala netipično za okruženje u kojem živimo, te je prenijela to i na mene, a uz to je imala krojački obrt, pa sam uvijek bila okružena modnim časopisima i Burdama koje sam neiscrpno listala. Već sam s 10, 11 godina počela razmišljati u kojem smjeru želim nastaviti školovanje, te sam tada otkrila da u Splitu postoji Škola likovnih umjetnosti i smjer dizajn odjeće. Upisom Škole likovnih umjetnosti započinje i moje obrazovanje unutar modnog dizajna. Već sam tada počela razvijati svoj estetski izričaj, te sam primijetila da sve što dizajniram, a i način na koji se sama odijevam, ima dozu teatra u sebi. Spajala sam sve svoje zanimacije u koje sam se kroz život upustila, balet, kazalište, modni dizajn, umjetnost pa i osobni stil, tako da od svega toga izgradim svoju buduću karijeru. Svoje prve kolekcije prijavljivala sam na natječaje za mlade modne dizajnere. S 18 godina sam sudjelovala dva puta na Split City Fashion natječaju, te sam drugi put osvojila i prvu nagradu, a 2012. godine sam se, tijekom studiranja, odlučila prijaviti i na Fashion Incubator u Osijeku. Kolekcije koje sam tada izradila sada su dio moje osobne arhive i pojedine komade sam kasnije, prenamijenila i koristila u nekim novim i drugačijim kontekstima.

Tijekom studiranja na Tekstilno – tehnološkom fakultetu u Zagrebu, započela sam i graditi iskustvo u kostimografiji, radila sam tada uglavnom na studentskim filmovima i predstavama i moram priznati da sam dan danas ponosna na pojedine projekte koje sam tada odradila s obzirom da nisam imala prethodno iskustvo i s obzirom da za studentske projekte često nema nikakvog budžeta za kostime. Upisivanjem apsolventske godine između preddiplomskog i diplomskog studija, dala sam si vremena za stjecanje iskustva i punjenje CV-a, te da dobro razmislim u kojem smjeru želim nastaviti studiranje. S obzirom da sam u kostimografiji iskustvo i kontakte već tada započela stjecati, a da modnom dizajnu pristupam istraživački i konceptualno i prezentiram ga kao vizualni estetski rad, odlučila sam upisati MA smjer teorije i kulture mode na TTF-u. Studiranje teorije i kulture mode veoma je utjecalo na moj rad i s time sam zatvorila svoj krug interesa koji su izgradili moj karijerni put.

Osim modnog dizajna, baviš se i kostimografijom. Što te u kostimografiji najviše privlači?

U kostimografiji me najviše privlači proces kroz koji je potreban da bi se likovno utjelovio karakter lika. Svaki novi projekt donosi drugačiji pristup tom procesu, a time i novo iskustvo iz projekta u projekt. Veseli me suradnja i komunikacija s ljudima unutar tog procesa, gdje svatko ima svoju ulogu, a svi imamo isti cilj, utjeloviti tekst ili scenarij vizualno, estetski, likovno, psihološki i emotivno, te sve to prenijeti publici. Divan je osjećaj kada nakon tog procesa publika reagira na finalni produkt. Kada je publici uspješno prenesen željeni kontekst, tema, priča, poruka i emocija. Kostimografija je jako bitan segment unutar filmske i kazališne umjetnosti jer kostim, osim što likovno i vizualno utjelovljuje karakter, ima moć da progovara i o psihološkoj, socijalnoj, društvenoj i političkoj poziciji lika. Veoma me privlači taj proces komunikacije, istraživanja i dolaženja do rješenja s namjerom da se kroz kostim istaknu sve karakteristike određenog lika. Proces kroz koji kostimograf mora proći je izuzetno kompleksan, osim likovnog definiranja likova, kostimograf uspostavlja direktnu komunikaciju s krojačima i make up artistima i unutar te komunikacije se kolektivno dolazi do idealnih rješenja, jako je bitno prenijeti jasnu ideju i motivaciju svojim suradnicima kako bi svi jednako uživali u procesu izrade i kako bi svi bili zadovoljni s finalnim kostimom.

Dosad si odradila nekoliko kazališnih predstava. Na koje si projekte posebno ponosna?

Izuzetno sam zahvalna što sam, zahvaljujući kostimografkinjama Ani Fucijaš i Zdravki Ivandiji Kirigin, imala priliku raditi na genijalnim projektima i zahvalna sam na svom danom povjerenju i iskustvu koje su mi ove genijalne kostimografkinje pružile. Ani Fucijaš sam bila asistent na predstavi “64” u HNK-u u Zagrebu koju je režirala Arija Rizvić prema tekstu Tene Štivičić, kroz koju se problematizira prirodno začeće i medicinski potpomognuta oplodnja, te na predstavi “Ti si prvi hrabar” u KunstTeatru koju je koproducirala umjetnička organizacija Punctum, te ju je prema tekstu od Espi Tomičić režirao Ivan Penović, u kojoj je glavna ideja da na pozornicu postave dečke s kvarta koji, tekstualno, tamo završavaju slučajno, a čija se svjesnost o kazališnom procesu i izvedbi događa kroz trajanje same predstave. Posebno sam ponosna što sam imala priliku asistirati Zdravki Ivandiji Kirigin na novoj diptih predstavi Olivera Frljića; adaptaciji romana Dostojevskog “Braća Karamazovi” kroz koju Frljić akcentira problematiku današnjeg društva, a zanimljivo je i kako je ovaj diptih dobio dodatnu težinu i kontekst s obzirom na trenutnu situaciju u svijetu. “Braća Karamazovi” premijerno je održana 26. i 27. 02. u ZKM-u. Uz to, odmah nakon Frljićevih Karamazova, sam asistirala Zdravki Ivandiji Kirigin na izuzetno dirljivoj predstavi “Bura”, koja se bavi temom izbjeglištva, u režiji Romana Nikolića čija premijera se održala 8.03. u teatru &TD. Također, ponosna sam što sam 2018. godine imala priliku dizajnirati kostime za baletnu verziju bajke “Snježna kraljica” Hansa Christiana Andersena pod nazivom “Zlokobno zrcalo” koreografkinje Zorane Mihelčić.

U posljednje vrijeme često nailazim na tvoje kreacije, kako bi ti sama opisala estetiku komada koje dizajniraš? Što te inspirira? Imaš li možda neke uzore koji su utjecali na tvoj rad?

Mislim da moj osobni stil dosta govori o estetici komada koje dizajniram, točnije pristupam svom osobnom stilu kao i dizajniranju odjeće, tako da dodajem određeni kontekst tome i time pokušavam prenijeti određeni estetski narativ. Teško mi je i samoj definirati pojam koji savršeno opisuje estetiku mog dizajna, ali definitivno je to pokušaj elaboriranja određenog pojma ili stanja kroz estetsku naraciju koja u sebi ima segment futurizma, teatralizacije, kontekstualizacije i konceptualizacije. Privlače me “neobični” oblici i krojevi i kada biram odjeću za sebe i kada ju dizajniram, te mi je cilj dizajnirati i izraditi udobne komade “neobičnog” kroja i forme. Uz to, s obzirom na to da modnom dizajnu pristupam istraživački, moj rad često, kroz kolaboraciju, biva finaliziran kao vizualni estetski predmet kojeg predstavljam u umjetničkom kontekstu.

Kroz proces nastajanja takvog rada izvlačim “jednostavnije” verzije dizajna koje nudim široj publici za svakodnevnu upotrebu. Zanimljivo mi je razmišljati istovremeno u konceptualnom i funkcionalnom smislu, tako, bez obzira na kontekst finalnog rada, moj dizajn je uvijek nosiv. Teme kojima se često bavim i koje me inspiriraju su vezane uz kontrakulturu, umjetnost i glazbu, identitet, mentalna stanja, te u procesu istraživanja tih pojmova pokušavam ih smjestiti u kontekst vremena i prostora u kojem se sama u tom trenutku nalazim, te tako definirati i prenijeti svoje osobno iskustvo kroz svoj rad. Uzori i inspiracija mijenjaju se prema mojim trenutnim interesima i zanimacijama, ovisno što gledam, čitam, pratim, koju muziku slušam. U zadnje vrijeme se fokusiram na određena stanja u kojima se nađem pa tijekom istraživanja određenih stanja, slušajući glazbu koja u tom trenutku odgovara tom stanju, pronađem i nove uzore i inspiraciju. Neki od ključnih pojmova, umjetnika i autora koji me zadnjih godina inspiriraju su pojam melankolije koji aktivno istražujem već par godina, te sam kroz istraživanje tog pojma pronašla inspiraciju u knjigama Waltera Benjamina i njegovom definiranju duha vremena, zatim pojam spektakla od Guy Deborda, te eksperimentalni filmovi Maye Deren. No uzor u modnom svijetu kojemu se uvijek u nekom trenutku vraćam je Alexander McQueen, vjerojatno zbog tog istraživačkog i narativnog pristupa modi.

Tvoj dizajn se nedavno mogao vidjeti i u vintage shopu Mango Sticky Rice. Reci nam nešto više o tome. Što si tamo pokazala i kakva je reakcija publike?

Na zimu 2020. prvi put sam posjetila Mango Sticky Rice Vintage shop, do tada sam pratila njihovu selekciju samo preko Instagrama i ugledala sam Murin kaput kojeg sam taj dan ciljano došla isprobati. U dućanu me dočekala stilistica Marcela Vrček koja je tada tamo radila. Rekla mi je da je kaput rezerviran i da će mi javiti ako se ne proda, tako je i bilo, kaput je ipak došao u moje ruke i od tada je moj omiljeni zimski komad. U isto vrijeme je u Mango Sticky Riceu svoj dizajn izlagala Helen Kelen, te sam par dana nakon kupnje kaputa došla na druženje povodom zatvaranja Helenine izložbe. Tada sam upoznala Nidžaru Mustapić, vlasnicu Mango Sticky Ricea, koja mi je tom prilikom rekla da prati moj rad i da bi voljela da surađujemo u budućnosti. S obzirom da sam u tom trenutku bila u procesu seljenja iz Berlina, dogovorile smo se da ćemo ostati u kontaktu. Godinu dana nakon ta suradnja se i ostvarila. Za izlaganje u Mango Sticky Riceu izradila sam novu seriju svojih prepoznatljivih bodija, htjela sam ponuditi zimsku verziju bodija, pa sam ih izrađivala od velvet lycre u žarkim bojama. U Mango Sticky Riceu sam izložila i dva outfita iz svoje nove kolekcije na kojoj još uvijek radim, te sam izvukla par komada iz arhive na koje sam izuzetno ponosna. Mislim da sam unijela dašak “drugačijeg” u prostor dućana i da su izloženi komadi privukli pažnju posjetitelja, ali i medija. Zahvaljujući Nidžari, njenom povjerenju i prilici da izlažem u njenom dućanu moj dizajn je dobio potrebnu vidljivost. Stilistica Marcela Vrček u suradnji s fotografom Donovanom Pavlekovićem, te fotografkinja Kristina Vrdoljak prikazali su moje bodije u novim modnim editorijalima u časopisu Elle. Uz to, Marcela Vrček iskoristila je moje bodije i složila odlične stylinge za novi glazbeni spot Nine Dindić. Zahvalna sam jako na ovoj suradnji i mislim da je to bio odličan potez pred plasiranje mog modnog brenda.

Na čemu trenutno radiš?

Trenutno sam u procesu izrade kolekcije koja je bazirana na tehnici kolaža, patchworka. Pronašla sam bakin arhiv materijala koji su stari preko 30 godina i odlučila te materijale spajati s recikliranim jeansom kojeg majka i ja prikupljamo već godinama. Ideja mi je stvoriti svojevrsni hibrid između tekstila i onoga što oni predstavljaju, već nošene odjeće i njezine povijesti te dizajna namijenjenih novim, mlađim generacijama. Uz to pripremam i novi umjetnički projekt u suradnji sa svojom bivšom srednjom školom, Školom likovnih umjetnosti, baziran je na konceptualnom dizajnu i trebao bi zaživjeti u rujnu ove godine.

Share on facebook
Share on twitter
Share on email
SAZNAJ VIŠE: