Kada ne razgibava publiku na plesnim podijima puštajući muziku pod pseudonimom Stellarcompanion ili kao dio DJ dvojca Bikini, Marija s kolegama vodi beogradski umjetnički prostor U10 i slika. I to, jasno, radi sjajno. Nakon što je otišla iz rodnog Aranđelovca, studirala je na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu, a zatim ju je put odveo u Pariz na École Nationale Supérieure des Beaux-Arts, umjetničku školu tik do muzeja Louvre. Od tada do danas svoje je radove izlagala na brojnim grupnim i samostalnim izložbama, od Beograda i Ljubljane do Rima, Londona i Brazilije, a za svoj umjetnički rad dobila je i brojne nagrade i stipendije.
Po završetku studija, 2012. godine, zajedno s kolegama pokrenula je u Beogradu Umetnički Prostor U10 kako bi, u nedostatku galerijskih i muzejskih prostora, umjetnici u usponu imali mjesto na kojem će prezentirati svoj rad publici. Iako osmišljen kao projekt koji je trebao trajati svega par mjeseci, U10 je na koncu ostao “za stalno” postajući važno mjesto na kulturnoj mapi Beograda. Ove godine U10 proslavio je svoj deseti rođendan kao nezavisni umjetnički prostor posvećen afirmaciji suvremene umjetnosti, a u kojem se osim izložbi odvijaju i performansi, glazbeni događaji, paneli i diskusije. S Marijom smo, jasno, pričali o svemu tome, od umjetničkih početaka, preko dana koje je provela u Parizu pa sve do muzike i slikarstva.
Postoje ta pitanja koja te vjerojatno svi uvijek pitaju, no kako te život doveo baš do kista i platna? Jesi li upravo o tom scenariju maštala u nekim mlađim danima?
U prvoj polovini života nisam bila svjesna toga da ću se baviti slikarstvom, iako sam jako rano razmišljala i maštala o modnom dizajnu. Upisala sam srednju školu za dizajn u Beogradu, smjer tekstil i otišla iz Aranđelovca, grada u kojem sam rođena. Neizmjerno sam zahvalna svojim roditeljima na toj podršci i na ranom osamostaljivanju. Kasnije, tijekom priprema za fakultet, odlazim u atelje skulptora Miroslava Babića na satove crtanja i slikanja s mišlju da se spremam upisati kostimografiju na Fakultetu primijenjenih umjetnosti, međutim Miroslav mi je otvorio nove horizonte i rekao da sam rođena za slikarstvo, to mi uopće nije zvučalo strano kao ideja, osjetila sam taj poziv duboko u sebi i kada je došla prilika za to, otišla sam polagati prijemni na Likovnoj akademiji, upisala sam slikarstvo.
Nakon Beograda put te odveo na studij u Pariz. Po čemu najviše pamtiš te pariške dane? Je li Pariz oblikovao tvoj umjetnički stil, ili ga barem usmjerio?
Prije Pariza sam na četvrtoj godini studija jedan semestar provela u Montpellieru. To je bio moj prvi susret s nekim novim i suvremenim sustavom rada. Bilo je jako dragocjeno iskustvo koje mi je veoma značilo za dalji razvoj i pristup samom radu. Kasnije po završetku pete godine u Beogradu, dobivam stipendiju za Beaux-Arts u Parizu, najljepšu Akademiju na svijetu, koja je pozicionirana točno preko puta Louvrea. U tom trenutku, u Beogradu su već duži period zatvoreni i Muzej suvremene umjetnosti i Narodni muzej. Prvi put se suočavam s izobiljem kulturnog sadržaja i bogatstvom grada kao što je Pariz. Rad u klasi Claudea Closkyog je bio jako dinamičan, svakog tjedna bi netko od nas dobio ulogu kustosa, organizirali bi izložbu i razgovarali o radovima. Bilo je jako inspirativno, inovativno i intenzivno. U periodu između Pariza i Montpelliera nastaje i moja prva serija slika pod nazivom ,,Stanja Uma”, kao opservacija raznih socijalnih i političkih situacija u kojima sam se nalazila i kroz koje sam prolazila. Slika ,,Sam Sa Umjetničkim Tržištem’’ je reakcija na mnogobrojnost galerijskih prostora i postojanja tržišta kao takvog, s kojim se ranije nisam susrela.
U tvojoj seriji “Encounters” i sami promatrači postali su dijelom umjetničkog djela. Što te inspiriralo da publiku “uvedeš” u sliku?
2019. sam tri mjeseca provela na rezidenciji u Cite Des Arts-u u Parizu. Imala sam suštinsku potrebu provoditi dosta vremena u muzejima i tako nadoknaditi sve što mi nedostaje u vlastitom gradu i zemlji. Nakon nekog vremena prestala sam biti promatrač umjetničkih djela i počela sam promatrati ljude i njihove potrebe i interakcije sa samim djelima kroz fotografiranje, stapanje, uranjanje da se razumije kako je slika nastala dok alarm ne počne zvoniti… Imala sam taj Martin Parrov nagon da zabilježim i zamrznem određene društvene trenutke u vremenu, krišom, iz recimo voajerske perspektive, a kasnije ih i prenesem na platno.
Jedan divni mural s tvojim potpisom krasio je i pročelje zgrade u Umagu. Kako se dogodila ta suradnja? Običavaš li i inače crtati murale?
Ta suradnja se dogodila kada me Vedran Kaligarić pozvao da u okviru Indirekt festivala naslikam mural. Indirekt je glazbeni festival koji se odvija u jednom predivnom i intimnom ambijentu borove šume tik uz obalu mora u Umagu. Osim glazbenog programa, organiziraju se i izložbe u samom gradu i umjetnici izvode svoje radove u javnom prostoru. Imala sam dizalicu, dva dana i četrdeset stupnjeva za realizaciju murala, bilo je jako uzbudljivo. Pored toga sam radila jedan mural na Fakultetu dramskih umjetnosti i jedan na željezničkoj stanici Prokop u Beogradu. Nažalost ni jedan od ta tri murala više ne postoji.
Suosnivačica si beogradskog art spacea U10. Koja je njegova priča? Kako U 10 obogaćuje kulturu grada?
Po završetku akademije imali smo potrebu da našem dotadašnjem zajedničkom djelovanju, izlaganjima i druženju ne dođe kraj. Prostora za mlade umjetnike je bilo jako malo, privatne galerije gotovo da nisu postojale, muzeji su bili zatvoreni. Ukazala nam se prilika da otvorimo prostor u kojem ćemo moći nastaviti naše izlagačke aktivnosti i pružiti tu mogućnost drugim kolegama. U početku je zamišljen kao četveromjesečni projekt namijenjen isključivo mladim umjetnicima u usponu. Odaziv i reakcije su bile sjajne, a prostor kao takav bio je neophodan sceni, nastavili smo s radom i sada iza sebe brojimo deset godina postojanja i preko stotinu izložbi, kratkih događanja, prezentacija, vođenja… Možemo reći da je Umetnički Prostor U10 nezaobilazna točka na kulturnoj mapi Beograda.
Osim što se baviš slikarstvom, obožavaš i muziku, a na partyjima te možemo čuti pod imenom Stellarcompanion. Što te dovelo za DJ pult? Kada se dogodila ta ljubav?
Sada sam se sjetila sebe s 18 godina. Kada sam položila vozački ispit nisam imala automobil i svaki put kad bi mi se pružila prilika da vozim, ja bih to objeručke prihvatila, ali prilika nije bilo toliko mnogo u to vrijeme pa sam došla na ideju da molim taksiste da mi daju da se dovezem do destinacije kada bi ih zaustavila, jednom mi je to i pošlo za rukom. Tako nekako je bilo i s muzikom. Život sam ostavila na plesnom podiju. Obožavam muziku i slobodu koju mi muzika pruža, tako da se ta potreba dogodila potpuno organski, svaki put kada bi mi se ukazala prilika ja sam puštala, prvo na kućnim žurkama, zatim u barovima, a onda i u klubovima. Dug je bio put.
Što je zajedničko muzici i slikarstvu? Postoji li nešto što ih povezuje, neki poseban osjećaj ili naprosto sloboda, trenutak, prepuštanje?
U mom slučaju, jedno bez drugog ne idu, muzika me pokreće i uvijek slikam uz muziku. Zajednička im sigurno jest sloboda, a različito je to što si u slikarstvu uglavnom sam sa sobom i svojim platnom, dok je u muzici to potpuno suprotno.
