Malo je onih koji u današnje vrijeme nisu osjetili hladnokrvni šamar ghostanja. U eri kada nam je komunikacija posve pojednostavljena, a kanala putem kojih se može stupiti u kontakt bezbroj, ljudi “nestaju” više nego li ikad prije. Nestaju tipovi s kojima smo jednom izašle na večeru, nestaju znanci, poslovni partneri, ali i dugogodišnji prijatelji. Čak i oni koji tvrde da preziru ghostanje, ponekad ghostaju što je, rekla bih, posebno zastrašujuće. I scenarij je uvijek, više manje, isti. Bez ikakvog objašnjenja, komunikacija se samo iznenada prekine, a jedino što ti ostane je “seen”, dvije plave kvačice i grč u želucu. Ponekad ti poklone i iznenadni block, a ponekad ne. Razlog zašto je ghostanje toliko strašno jest to što drugu stranu zakidamo za “završetak” i ostavljamo zbunjene i tjeskobne jer ne mogu dokučiti razloge nenadanog prestanka komunikacije. Premda se ghostanje čini kao jednostavniji način i savršena strategija za izbjegavanje neugode koju sa sobom nosi svaki prekid nekog odnosa, ghostanje je kukavički čin koji, naprosto, treba izbjegavati. Odrasli smo ljudi i život je ponekad neugodan, a jedino što se ghostanjem pokazuje jest to da si nedorastao i da smatraš da se problemi rješavaju tako da se sakriješ. Svaki odnos, koliko god površan bio, naprosto zaslužuje zaključak.
Svoje prvo iskustvo s ghostanjem, koje se dogodilo kada je nakon izlaska iz dugogodišnje veze počela ponovno dejtati, fotografkinja Sara Pukanić pretočila je u seriju fotografija. Kako bi prihvatila iznenadni nestanak osobe i naprasni prekid komunikacije, bez objašnjenja, svojim je fotoaparatom bilježila sve što ju na taj susret podsjeća pronalazeći u fotografiji svoju terapiju.
SVOJ PRVI SUSRET S GHOSTANJEM PRETOČILA SI U SERIJU FOTOGRAFIJA ŠTO JE, MORAM PRIZNATI, VRLO HRABRO JER VEĆINA SE NAS S TAKVIM ISKUSTVIMA NOSI TAKO DA IH ŽELI ČIM PRIJE ZABORAVITI. ILI IH, JEDNOSTAVNO, POTISNE. KOLIKO TI JE TO ISKUSTVO TEŠKO PALO I ZAŠTO SI GA TI ODLUČILA DOKUMENTIRATI?
Iskustvo mi je teško palo jer sam bila izašla iz osmogodišnje veze i bila sam naučena na neku vrstu sigurnosti, a uz to cijele dvadesete sam bila s jednim dečkom i nisam ustvari prošla kroz to iskustvo dejtanja. Dobivala sam poruke za laku noć i dobro jutro, nije bilo neizvjesnosti. I onda prekid na kraju dvadesetih i dejtanje je počelo i donijelo hrpu razočaranja i loših iskustava. Za neka sam bila kriva i ja sama, naravno. Taj prvi dečko s kojim sam izašla se činio presuper, i dalje vjerujem da je ustvari OK lik, proveli smo super večer zajedno i onda mi je poslao poruku da ipak iduću večer ne može doći do mene i nakon toga se više nikada nije javio, niti mi odgovorio na poruku. Na kolegiju Umjetnička fotografija kod prof. Jelene Blagović i prof. Davora Konjikušića smo trebali odabrati neku temu za foto seriju i ja sam im ispričala svoje iskustvo, na što su mi oni rekli da pretočim to u fotografiju, što sam i napravila. I to mi je doista pomoglo da prođem preko toga lakše. Mislim, ovo sve zvuči dramatično jer smo se našli samo jednom, ali mene je pogodilo. Pogodilo me to naglo nestajanje, na koje ja nisam računala, na koje nisam bila naučena.
FOTOGRAFIRAJUĆI ZADNJU PORUKU KOJU SI DOBILA I PREDMETE KOJI TE PODSJEĆAJU NA VAŠ SUSRET KREIRALA SI NIZ PODSJETNIKA NA TO LOŠE ISKUSTVO, NO REKLA SI KAKO JE UPRAVO TA SERIJA ZA TEBE IMALA TERAPEUTSKI UČINAK. ZAŠTO?
Ovo što ste vidjeli na mom Instagram profilu samo je jedan od pokušaja te serije, bilo ih je više. Ne znam zašto, ali kako sam to ponavljala više puta već mi je bilo dosta i lik mi se na neki način zgadio i onda sam napravila zadnju seriju koja mi je bila najdraža i rekla sam sada bi bilo dosta, lika si vidjela jednom u životu, nema više tugovanja. Mislim da nisam toliko tugovala za njim, već za nekom pričom u svojoj glavi, a imam jako tendenciju romantizirati odnose i to me najviše sje…
JE LI TI FOTOGRAFIJA, U OVOM SLUČAJU, POMOGLA DA PRIHVATIŠ SITUACIJU I POSLOŽIŠ KOCKICE? ŠTO SI IZ TOG ČITAVOG ISKUSTVA NAUČILA?
Definitivno mi je pomogla da posložim kockice, ali nemojte misliti da je to jedini promašaj koji sam doživjela nakon prekida, on je bio samo prvi, ali ne i jedini. Ali s vremenom počneš lakše primati odbijanja, naučiš se. Na početku kriviš sebe i misliš da si ti nešto krivo napravila, kasnije shvatiš da je za tango potrebno dvoje.
GHOSTING JE DANAS, U VRIJEME DRUŠTVENIH MREŽA, POSTAO POPRILIČNO POPULARAN NAČIN (NE)NOŠENJA SA SITUACIJOM. ČINI SE DA JE, OD ZDRAVE KOMUNIKACIJE, PRAKTIČNIJE JEDNOSTAVNO NESTATI. GHOSTAJU SE LJUDI KOJE SMO SUSRELI JEDNOM, ALI I DUGOGODIŠNJI PRIJATELJI. ŠTO TI MISLIŠ O TOM FENOMENU? ZAŠTO JE DANAS ČEŠĆI NEGO LI IKADA PRIJE? I KAKO SE S NJIME NOSITI?
Ja sam doživjela ghosting od prijateljice s kojom sam se družila skoro deset godina, sada mi već jedno pola godine ne odgovara na poruke, a redovno me prati na Instagramu, to je još čudnije. A ja nemam pojma što sam loše napravila. Mislim da tu dolazi do jedne kontradikcije, danas postoji toliko komunikacijskih kanala, a ljudi nestaju više nego ikada, ne znam zašto se to događa, iskreno. Možda zato što postanu prezasićeni komunikacijom i jednostavno nestanu. Ja se trudim odgovoriti svima na poruke, čak i onima koji mi nisu na listi prioriteta, jer bi to trebalo biti normalno i ljudski. Počela sam shvaćati da je i ne dobiti odgovor, neka vrsta odgovora. Kako se nositi s time? Stisnuti zube i ići dalje i nadati se da nećeš nabasati na još jednu duboku nezrelu osobu.
POMAŽE LI TI I INAČE FOTOGRAFIJA DA PREBRODIŠ TEŠKE TRENUTKE I OBJASNIŠ SI SITUACIJE U KOJIMA SI SE NAŠLA? KAKO NAM DOKUMENTIRANJE TIH TRENUTAKA, ILI NEČEGA ŠTO NAM BUDI ASOCIJACIJE, MOŽE POMOĆI?
Kada sam tužna volim fotografirati autoportrete, tako na neki način izvlačim tugu iz same sebe. Fotografiranjem bolje shvatiš situaciju, nekako bude ti čišća, a s time je i bolje prihvatiš.
Najdraža i najbliža vrsta fotografije mi je ona intimnog karaktera, pa ću iskoristiti priliku da najavim svoju prvu samostalnu izložbu u Galeriji Galženica u Velikoj Gorici 28. siječnja. Izložba nosi naziv “Tog su dana svi u kući bili sretni”, a sastojat će se od tri serije fotografija.
