Netflix, taj šarmantni kradljivac gigabajta i noćnog sna, još se jednom utrpao u naše prebukirane životne rasporede i dao nam sjajno opravdanje za sve izostanke sa subotnjih društvenih zbivanja. Relativno nedavno, zaslone naših vječito upaljenih laptopa odlučio je zabaviti daškom dobre stare nostalgije i u večernje chill seanse vratiti kultni sitcom “Friends”. Povratak šest osebujnih prijatelja obradovao je sve koji su devedesetih prolazili dramatične tinejdžerske godine smatrajući njihove zgode i nezgode benignom zabavom. No, nakon svega nekoliko tjedana na Netflixu, stigla je potvrda da “Prijatelji” nisu ostarjeli niti otprilike toliko dobro kao konjak ili David Beckham.
Nakon nekoliko odgledanih epizoda, neki novi klinci mašili su se svojih užarenih tipkovnica i otvoreno popizdili. Retroaktivno uvrijeđeni neosjetljivom društvenom klimom devedesetih, sazvali su konzorcij na Twitteru i prozvali “Prijatelje” da šire “homofobiju, seksizam, transfobiju i promiču body shaming”. Neurotični Ross je dobio po prstima jer ga brine što mu se sinčić u formativnim godinama igra s Barbikama, smušeni Joey i njegov ulet “How you doin’?” našli su se pod paljbom zbog tobožnje mizoginije i “očitog tretiranja žena kao seksualnih objekata”, šale na račun “debele Monice” prozvane su “potencijalno opasnima za gledatelje s manjkom samopouzdanja”, a metke političke korektnosti ispalili su i zbog toga što su svih šest prijatelja bijelci, hetero i pripadnici srednje klase.
Klinci, kojima je najbliži doticaj s devedesetima kada Urban Outfitters na tržište izbaci torbu u obliku kazete, prozvali su protagoniste serije maestralnim šupcima. Njihovi moralni osjećaji bili su povrijeđeni zbog diskursa koji je prije više od dva desetljeća bio posve uobičajen. Mladi puritanci ostali su sablažnjeni forama koje su, budimo realni, totalna kamilica i koje datiraju iz vremena kada društvena svijest nije bila na razini na kojoj je danas. Tome unatoč, osjetljivi gledatelji (koji očito još nisu naišli na “South Park” i njihovu zaboli-me-za-tvoje-osjećaje mantru) nisu previše doživjeli kolutanje očima starijih generacija. Odlučili su pedantno izanalizirati kultni sitcom, pozvati virtualno pučanstvo na bojkot Netflixa i, u konačnici, predložiti odstranjivanje “spornih” epizoda. Kao da se nikada nisu dogodile. Pomislili su kako im povrijeđenost njihovih osjećaja daje za pravo izbrisati djelić pop kulture iz prošlosti kako ona ne bi vrijeđala sadašnjost i u tom zahtjevu, jebiga, ne vide baš ništa sporno. Čini se da nisu pročitali niti Orwellovu “1984”.
No, oštrica nemilosrdne političke korektnosti nije izmasakrirala samo nestašne “Prijatelje”. Radikalni borci iz “Komiteta za obranu i zaštitu povrijeđenih osjećaja” upleli su svoje protestne note i pobješnjele tipkovnice u sve sfere ljudskog postojanja. Pobunili su se tako i nakon što je, u listopadu 2015., izašao promotivni poster za film “Sufražetkinje” koji tematizira žensku borbu za pravo glasa u Engleskoj. Meryl Streep, koja utjelovljuje vođu sufražetkinja Emmeline Pankhurst, na vizualu nosi t-shirt sa starom parolom sufražetskog pokreta: “Radije bih bila odmetnica nego ropkinja”. Premda se riječ “ropkinja” koristi u metaforičkom smislu označavajući odsustvo ženskih prava u patrijarhalnom društvu, poruka je izazvala salve nezadovoljstva jer, po riječima kritičara, “trivijalizira stoljetno crnačko iskustvo ropstva i daje dopuštenje bjelkinjama da ga prisvoje”.
Primjera je nebrojeno mnogo. Otkako su Muslimani definirani kao marginalizirana skupina, feministice koje progovaraju protiv mizoginije islamskog fundamentalizma često nailaze na optužbe za promicanje islamofobije. Prestižni fakulteti poput Yalea šalju službene mailove studentima s preporukom da za Halloween ne nose kostime koje bi netko mogao “pogrešno protumačiti” (sombrero šešire, turbane, kimona, dreadlockse…), a kojima bi mogli uvrijediti osjećaje manjinskih skupina. Na studentskim kampusima nepristojno je postaviti pitanje “Otkud si?” jer ono implicira da upitani nije Amerikanac. A ni riječ Amerikanac nije posebno omiljena, pa je jedan fakultet predložio da se zamijeni s “građanin SAD-a”. Emoji pištolja na iPhoneu zamijenio je emoji plastičnog pištolja na vodu da ljudi ne bi bili izazvani isprazniti šaržer na nevinim prolaznicima. Glumci koji i dalje rade s Woodyjem Allenom služe kao pokretne mete za moralnu pljuvačnicu, a reći da ti je Louis CK i dalje urnebesno smiješan podjednako je kao potpisati si smrtnu presudu…
“Samo zato što si uvrijeđen, ne znači da si u pravu”
No, nekima je, čini se, ipak prekipjelo. Stotinu uglednih Francuskinja potpisalo je otvoreno pismo stajući na stranu muškaraca “koji im dosađuju glupim uletima” braneći tu old school metodu flertovanja, Indijanci se otvoreno sprdaju s terminom “Native American”, a stand-up komičari poput Rickyja Gervaisa, Jima Jefferiesa ili Jerryja Seinfelda sve češće progovaraju o tome kako više ne mogu raditi svoj posao jer “moraju hodati po jajima”. Plasirati bilo kakvu foru u orbitu javnosti, a da pritom barem nekoliko ljudi ne popizdi i ne prozove te ignorantom, rasistom, ksenofobom i totalnim kretenom, gotovo je nemoguće.
Sve je više tema s kojima se nedopustivo šaliti, a čete onih s amputiranim smislom za humor sve su glasnije. No, neki su komičari shvatili da fenomenu radikalne političke korektnosti treba pristupiti iz drugog ugla. Udovoljiti svima naprosto je nemoguće, a poanta komedije je uvijek bila i bit će – hodati po rubu. “Jedan ćeš dan, primjerice, pitati publiku: ‘Zašto je kokoš prešla cestu?’, a netko će na to odgovoriti: ‘Hej, stari, moja kokoš je jučer umrla!’ Što god izjavili, netko će negdje smatrati uvredljivim”, govori Gervais. “Smatram da je uvrijeđenost kolateralna šteta koja dolazi u paketu sa slobodom govora. No, samo zato što si uvrijeđen, ne znači da si u pravu”, dodat će.
Politička korektnost u svojoj srži sadrži uvažavanje i poštovanje spram drugih i drugačijih, sadrži ideju da geste i riječi nisu puko blebetanje već da imaju težinu i da bole. Politička korektnost daje glas i pruža zaštitu marginaliziranim skupinama koje pamte dugu povijest opresije i koje donedavno, u ugnjetavačkom i izrabljivačkom društvu, nisu imale mogućnost da iskažu svoje negodovanje i izbore se za svoja ljudska i građanska prava.
Govor mržnje, diskriminacija, pozivanje na genocid i ugnjetavanje drugih i drugačijih, posve je jasno i u to nema dvojbe, izrazi su netolerancije koje treba osuditi. No, u svijetu sivih nijansi, u kojem baš ništa nije niti crno niti bijelo, ne mogu se oteti dojmu da se politička korektnost, koja zasluženo šamara zlonamjerne i preventivno ušutkava dobronamjerne, izvitoperila u nešto rigidno, radikalno i, na koncu, nepravedno. Kao i mnoge dobre i plemenite ideje, tako je i politička korektnost u svojem najnovijem obliku, pomalo proročki, potvrdila da je “put do pakla (zbilja) popločen dobrim namjerama”.
“Radikalna politička korektnost izrodila se u fanatizam koji često trivijalizira stvarne društvene probleme”
Granica dobrog ukusa vrlo je tanka, no čini mi se kako ju je verzija 2.0. političke korektnosti odavno prekoračila. Osuđujući za rasizam klince koji se za Halloween kostimiraju u Indijance, bjesneći na sitcome snimljene prije 20 godina ili pak prozivajući bijelce koji nose dreadlockse da time ne poštuju tuđu kulturu, čineći listu “zabranjenih riječi i tema” sve dužom i vrlo često ne dopuštajući otvorenu raspravu kada se u javnom prostoru dotakne “tabu” tema, radikalna politička korektnost izrodila se u fanatizam koji često trivijalizira stvarne društvene probleme i daje zeleno svjetlo oštricama netolerancije kada su one upućene “privilegiranim” skupinama.
“Politička korektnost u Americi najnoviji je oblik netolerancije, posebno štetan jer dolazi pod maskom tolerancije i pravednosti, nastojeći ograničiti i kontrolirati govor striktnim kodovima i rigidnim pravilima. Nisam siguran da je metoda ušutkivanja ljudi ili forsiranja da promjene način na koji govore najbolja metoda za rješavanje problema koji sežu mnogo, mnogo dublje od riječi”, rekao je komičar George Carlin. I posve je u pravu. Da ironija bude veća, politička korektnost koja je imala za cilj suzbiti fašizam u svojoj je radikalnoj “pušem na hladno” verziji prisvojila fašističke metode protiv kojih se zdušno borila. U želji da se zaštite moralni osjećaji građana, tiranija sveopće uvrijeđenosti i vječito traganje za žrtvama i krivcima, iznijela je na površinu ideju da je OK kontrolirati kako se ljudi ponašaju i što govore, do posve apsurdnih granica.
Čini mi se, naime, da mnogi često reagiraju uvrijeđeno ne zato što su zbilja uvrijeđeni već zato što im društvo to nalaže kao obvezu. Premda moralni osjećaji građana nisu monolitni i ujednačeni, a uvrijeđenost predstavlja neopipljivu, subjektivnu kategoriju, borci iz “Komiteta za obranu i zaštitu povrijeđenih osjećaja” često se postavljaju u totalitarnu “ja bolje od tebe znam što ti želiš” poziciju. Upravo zbog takvog militantnog stava, šteta radikalne političke korektnosti leži u dokidanju slobode govora i izražavanja, u cenzuri i demoniziranju ideja i mišljenja, u ideji da postoji samo jedan ispravan način govora, razmišljanja i vjerovanja.
Posebno je dramatično kada se ta tiranija sveopće kontrole prelije na novinarsku riječ, na satiru i komediju, na obrazovne ustanove, književnost i umjetnost, na sfere društva koje se tradicionalno njeguju pluralizam mišljenja, a slobodu baštine najvećom vrijednošću svoga djelovanja. Sloboda govora, na koncu konca, ne znači dati pravo na izražavanje mišljenja samo onima s kojima se slažemo. Ne. Upravo suprotno. Ona znači da se ne moramo slagati, ali da ćemo zauvijek zdušno braniti pravo drugoga da iznese svoje stavove. I da ćemo jedni drugima, bez osude i predbacivanja, dopustiti da obrazlože svoje mišljenje. Bez toga da se a priori prozovemo šupcima. Tvoje pravo da iskažeš svoje mišljenje uvijek će mi biti važnije od mojih osjećaja jer ostavljam otvorenom mogućnost da si, unatoč mojoj uvrijeđenosti, ipak u pravu. Vjerujem da sloboda govora i pravo na uvrijeđenost mogu koegzistirati. Granica je tanka, istina. No, jedino što trebamo je malo manje osuđivanja i malo više tolerancije.
