“Mislim da moram raditi s glinom jer me ona prizemljuje i na neki način povezuje moj unutrašnji svijet s onim vanjskim. Vidim to kao beskonačan proces učenja i istraživanja, ne samo materijala s kojima radim već i stanja vlastitog uma. Za mene je to poput putovanja kroz život u opipljivoj formi”. Riječi su to kojima Ana Haberman, cijenjena slovenska keramičarka opisuje svoj odnos prema glini od koje, u jednom polaganom i meditativnom procesu, oblikuje čudesne keramičke predmete koji se odlikuju organskim, pomalo sirovim formama u kojima “nesavršenstvo” djeluje nekako toplo, jednostavno i blisko.
Kako bi dobila upravo takav vizualni efekt, Ana rabi antičke tehnike obrade gline, najčešće rabeći samo preciznost svojih ruku, strpljenje i vrijeme. Ono što daje šarm konačnom produktu upravo je taj vidljivi proces rada koji se u njemu ocrtava, nepravilne forme i nanosi boje, pokoji otisak prsta koji je “slučajno” zalutao, nešto što niti sama ne može predvidjeti prije nego što vidi finalni proizvod. Kreirajući keramiku bez uporabe alata Ana niti ne smjera učiniti ju “savršenom” već “ljudskom”, dati joj toplinu, nježnost i posebnost, utkati u nju svu svoju pozornost, nešto što niti jedan stroj ne može učiniti tako dobro kao što mogu ljudske ruke. Ruke ne mogu niti jedan predmet učiniti identičnim kao što je bio onaj prethodni, i to je ono što ručni rad čini vrijednim, jer stvara jedinstvene, neponovljive predmete. Predmete u čijim se obrisima nazire nečija ljubav, vještina, vrijeme i trud, predmete koji imaju dušu. Anina keramika koju stvara pod imenom Tri lukne baš je takva. Užitak u stvaranju i otkrivanju, fokus na sadašnji trenutak i prihvaćanje “nesavršenosti” u svoj svojoj ljepoti i posebnosti, Ana prenosi na svaku svoju zdjelicu, tanjur, žlicu i gumb, a upravo to je ono što njezinu keramiku čini toliko neodoljivom.
OTKAD TRAJE TVOJA LJUBAV PREMA KERAMICI? KAKO SI SE UOPĆE NAŠLA U OBLIKOVANJU KERAMIKE I ŠTO TE JE NJOJ PRIVUKLO?
U teškom životnom periodu, negdje kada sam završila studij kulturne antropologije, zagledala sam se u jednu keramičku zdjelicu, kupila sam ju i dogovorila da se pridružim tečaju kod keramičarke. Od tog prvog susreta s glinom više se od nje nisam odvajala.
TVOJ STIL OBLIKOVANJA KERAMIKE DJELUJE NEKAKO PRIRODNO, ORGANSKI I SMIRUJUĆE. BI LI GA I SAMA TAKO OPISALA? JE LI I SAMO STVARANJE TAKO SMIRUJUĆE KAO ŠTO IZGLEDA PRODUKT?
Slažem se s opisom. Glinu oblikujem ručno s minimalnom uporabom alata, većinom koristim tehniku pinching ili štipanje gdje su glavno oruđe ruke. Ruke u kombinaciji s glinama i bojama koje koristim doprinose takvom izgledu. Za mene je sam proves oblikovanja vrlo umirujuć i meditativan, posebno kada oblikujem sirovu glinu, ostale faze nešto manje.
KAKO JE NASTAO NAZIV TRI LUKNE?
To je bilo posve slučajno i na brzinu. Brat mi je ponudio da mi izradi web stranicu i ja sam na brzinu smislila ime iza kojeg se mogu sakriti. U to sam vrijeme izrađivala gumbe jer si svako toliko volim nešto sašiti, šalila sam se s time zašto bi trebale biti dvije ili četiri rupice, ako mogu biti tri. Tako sam, u tom trenutku, Tri lukne (tri rupice) iskoristila i za ime. Tri rupice i dalje rado koristim pri izradi gumbiju, a ne manjka ih niti na drugim keramičkim komadima.
PRI IZRADI KERAMIKE KORISTIŠ I POSEBNU TEHNIKU. RECI NAM NEŠTO VIŠE O NJOJ?
Koristim različite tehnike, ali omiljena mi je metoda štipanja ili pinching. Tu su tehniku koristili keramičari prije izuma vretena i u njoj naprosto uživam. Sviđa mi se što su glavno oruđe ruke, a većinom i jedino. Proces je spor i meditativan i zahtjeva mnogo vremena i strpljenja posebno ako želimo kreirati tanke i suptilne komade. Poprilično je izazovno raditi u tehnici koja zahtjeva mnogo vremena, posebno sada kada vrijeme znači novac.
TVOJ RAD KRASI I JAPANSKI RESTORAN U ABU DHABIJU. KAKO SU TRI LUKNE STIGLE U ABU DHABI?
Kontaktirao me vlasnik restorana koji je moju keramiku vidio na internetu. Na sreću, bio je vrlo ustrajan jer sam isprva ponude odbijala. No, ipak smo se uspjeli dogovoriti, poslao mi je fotografije restorana tako da sam oblikovala komade u stilu koji je odgovarao estetici restorana. Riječ je o malom boutique restoranu, pa je srećom sve komade bilo moguće izraditi ručno.
ČINI MI SE DA JE U POSLJEDNJE VRIJEME IZRADA KERAMIKE POSTALA SILNO POPULARNA, POSEBNO U VRIJEME LOCKDOWNA. ŠTO MISLIŠ ZAŠTO JE TAKO?
Moram priznati da nisam primijetila veću pojavnost, to jest veću popularnost keramike u periodu lockdowna. Možda nisam dovoljno obraćala pažnju. No, naravno da sam primijetila rastući trend posljednjih godina. Mislim da su tome posebno doprinijele društvene mreže. Keramiku se može čudesno predstaviti vizualnim medijima. Mislim da mi kao kreatori, u tom prostoru, dajemo “romantičnu” predodžbu kako izgleda posao onoga tko izrađuje keramičke predmete.
KAKO SI TI PREŽIVJELA KORONA KRIZU? JE LI UTJECALA NA TVOJU KREATIVNOST? ŠTO OČEKUJEŠ OD POST-COVID RAZDOBLJA? NADAM SE RENESANSU. 🙂
U tom sam se vremenu, kao i drugi, susretala s mnogo negativnih strana. Sajmovi su otkazani, tečajevi se nisu mogli održavati, zatvorili su se restorani, a s time i narudžbe keramike. Naravno da su se tada otvorile nove mogućnosti i mnogi su otvorili web trgovine za što mislim da je bio dobar potez. Nažalost, taj se period poklopio s teškim iskušenjima u mom osobnom životu, tako da za mene to vrijeme nije bilo toliko kreativno koliko je moglo biti. No, polako se sabirem i kreativnost se vraća, a ideja ne manjka. Kakva god vremena da dolaze, ostajem nepopravljivi optimist i s veseljem gnječim dalje. 🙂
