2006., jutro, natašte cigareta pa tek onda kava, autobus do škole ili faksa i tako sve do pauze, a onda pizza ili pecivo, eventualno krafna. Najzdravije što se nudilo bio je integralni štapić, i to jednom tjedno, ako si imao sreće. Za ručak se brinula mama pa je barem taj dio prehrane bio raznolik. Većina moje generacije jutra je provodila vrlo slično, a večeri su bile rezervirane za alkoholna pića kvalitete dovoljne da izazovu gastritis ili čir na želucu. Ipak, zanimljivo, svi smo bili zdravi i nikoga ništa nije boljelo. Moram priznati, kada vidim kako, za razliku od nas, generacija Z započinje svoj dan, malo me stegne u srcu, od tuge. Ja sam tih godina sanjala karijeru u jednoj od istraživačkih redakcija gdje se cijeli dan pije kava, puši i otkrivaju afere. Zvuči poznato? Da, na filmu.
Tih se godina još cijenila boemština, a o bolestima se nije pretjerano pričalo. Tko je trenirao, činio je to za sebe. Ladice su, naravno, uvijek postojale, samo što se nisu odnosile na to što treniraš, nego na to koju glazbu slušaš, gdje izlaziš i s kim se družiš. Ja sam već tada imala zavidnu karijeru mijenjanja sportova. Probala sam sve, ništa mi nije sjelo, a za svaki sam uspjela nagovoriti roditelje da mi kupe najbolju opremu. Takav se valjda rodiš. Netko s planine i kamenjara napravi karijeru, a netko (čitaj: ja) promijeni sve i ni u čemu se ne pronađe.
Što je sasvim ok, sve dok u svakodnevni diskurs nije ušlo pitanje: „Što treniraš?“ I to ne kao ozbiljna tema razgovora, nego kao dio small talka. Krene s „Kako si?“, nastavi sa „Što ima?“, malo se prokomentira prognoza i onda, trening.
Kad su odjednom svi počeli trenirati? I još važnije: kad su svi počeli uživati u tome?
Mliječne fotografije prostirke u nekom građanskom stanu pretvorenom u pilates studio, dizajnerska boca za vodu, bež set i reformer. Sve izgleda tako poticajno i lijepo, a vježbe graciozno i fluidno. Mene je prevarilo. Na tom istom reformeru izgledala sam kao nepodmazani robot s nekoordiniranim pokretima, istegnutim mišićima i, poslije, bolovima u leđima. Set nisam kupila, bocu jesam. Sad stoji kraj mene dok pišem ovaj članak. Od svega zacrtanog ostalo je samo hidriranje.
S trčanjem je ista stvar. Još sam 2007. po Berlinu gledala ljude kako trče zelenim parkovima. Lijep prizor. Jednako varljiv. Izgleda primamljivo, ali već sam tada imala dovoljno inteligencije da ne nasjednem jer smo na tjelesnom imali ono čuveno trčanje šest minuta za ocjenu. Nitko nam nije objasnio kako treba krenuti polako i držati ritam. Ne, mi bismo se svi zatrčali kao mazge, izdržali tako dva kruga, a onda bi uslijedili stenjanje, puhanje i umiranje do cilja.
Prvi put sam ozbiljno pomislila da bih ipak mogla početi trčati nakon kolumne Ante Tomića iz 2017. u kojoj piše kako je bio „mrtvi truli panj“ i otkrio trčanje. Nagovorim mamu i krenemo nas dvije. Izmjerile smo 200 metara od stabla do stabla i tu radile krugove. U početku ide. Kreneš lagano, pomisliš da ovo čak i nije strašno, a onda stignu umor, dahtanje i bolovi. Čujem kosti kako lupaju jedna o drugu, zdjelica mi se pomiče, vrtim se ukrug i sve me počinje nervirati.
Zaključim da mi treba cilj. Mozgu će valjda biti lakše ako nekamo idem umjesto da kružim oko dva stabla. Odustanemo od debla i odredimo rutu. Još gore. Putem molim Boga da se spusti, sve me boli, a prije svakog trčanja mrzim sebe, trčanje i sve oko sebe. Najluđa mi je ona rečenica: „Ma mora proći neko vrijeme, mjesec dana, pa ćeš uživati.“ Čekam ja ta „dva ključna tjedna“ kao svojedobno Beroš. Prođu dva, prođe mjesec, a uživancije nema na vidiku. Ne postaje lakše, samo me dodatno iritira pitanje zašto i dalje boli ako sam već trebala otkriti tu famoznu čaroliju trčanja.
Ok, ništa od trčanja. Teretana. Moram priznati da sam se tu najdulje zadržala. Shvatila sam da sama neću ništa, a ako nagovorim nekoga da krene sa mnom, kao mamu na trčanje, vrlo brzo ga ubijem u pojam. Takav sam lik. Ako ste nesigurni, nemojte ništa započinjati sa mnom jer ćete zamrziti i aktivnost i mene i sve oko sebe.
Zato sam uzela privatnog trenera. Valjda neću uspjeti ugasiti entuzijazam i profesionalcu. Odmah na početku dala sam mu dopuštenje da mi ne tolerira crne misli. Skoro smo ugovor potpisali. I uspjelo je. Svako moje zapomaganje presjekao bi u začetku i malo-pomalo pomicao mi granice. Usput smo otkrili i što me zapravo motivira. Novac. Skupo sam platila trening i nema šanse da ga propustim.
Trajalo je to dvije godine i vidjela sam benefite, ali ta teretana. Stenjanje muškaraca koji se svake dvije minute gledaju u ogledalo, žene koje bildaju samo gluteus (čast iznimkama). Svi pripadaju nekoj grupici, uglavnom ovisno o tome kolike težine dižu, i ne možeš tek tako ući u ekipu. S vremenom sam ipak došla do faze u kojoj sam i sama bila prihvaćena. Čak bi me u svlačionici pozdravili kad kažem „Dobar dan“, što je prije bilo rijetko. Pomislim: to je to, sad mogu sama. I mogla sam. Par mjeseci.
Tu i tamo preskočim trening (Netflix, čitanje, nova sezona serije, novi film, velika je konkurencija) pa dobijem upalu mišića, pa mi treba sve više vremena da se oporavim. Pokušavala sam održati motivaciju na sve moguće načine. Kupila sam slušalice i na njima slušala sve „od Silvane do Nirvane“. U početku je svaka pjesma top, a onda krene umor, glazba te počne iritirati i na kraju zamrziš vlastite omiljene pjevače. U jednom očajničkom pokušaju skinula sam čak i playlistu iz Rockyja Balboe. Pomislim, ako me ovo ne pokrene, ništa neće. Nije me pokrenulo.
Sad sam u fazi u kojoj sam odlučila zdravije jesti, a ne trenirati. Ako već moram birati, nekako mi je lakše podnijeti glad. Ušla sam u FB grupu Recepti za kalorijski deficit i grupa je zakon u svakom smislu. Ako želite pročitati najluđe ideje i dobiti savjete o stvarima o kojima vam nikad nije palo na pamet razmišljati, FB grupe najbolja su razonoda, sociološka i psihološka. Tamo ćete o ljudima i životu doznati stvari za koje biste inače ostali uskraćeni. Pravi život, u svim svojim oblicima i sa svim ljudskim čudima, još uvijek je na Facebooku. Ništa Instagram. A ovih dana možda sam dobila i najbolji savjet. Moja kolegica i urednica Veronika, s kojom svako jutro uz kavu razmjenjujem životne mudrosti, usred jedne takve rasprave samo mi je rekla: „Zašto jednostavno ne kreneš šetati uz more?“ I zapravo, to mi zvuči najbezbolnije.
Teško je nama boemima koji bismo da se vrate cigaršpic, konjak natašte i razgovori o umjetnosti. Izumrla smo vrsta, a svako toliko prepadaju nas bolestima, kolesterolom i ostalim posljedicama života kakav bismo htjeli živjeti. Borba. Svaki dan. Nedavno sam srela poznanicu i krenula sa svojim standardnim small talkom: malo žuganja o vrućini, pustinjskoj klimi pa ono falše „Što ima kod tebe?“
„Ništa, ne treniram“, odgovorila je.
Nisam je ni pitala.
Očito se pitanje treninga toliko uvriježilo u small talku da ljudi već automatizmom imaju spreman odgovor i prije nego što ga postaviš. A onda je dodala: „Želim biti debela i sretna.“
Na to smo obje zavarile jer je, zapravo, u jednoj rečenici sažela cijelu priču.
trening, sreća i pravo da ti se ne da
Ljudi, trenirajte, budite zgodni, samo nas nemojte uvjeravati da guštate. Recite nam da boli, da vam se ne da i da ni vi ne skačete od sreće na pomisao na trening. Možda se onda i mi lakše nagovorimo. A ako ne, pustite nas da budemo debeli i sretni. Što god to danas značilo.
