Problem s milenijalcima možda i nije što ih ovo vrijeme više ne doživljava ozbiljno, već što čini da ne doživljavaju ozbiljno ni oni sami sebe. Zapeli su na sredini, kao da se stvarni život zaglavio na bufferu. Milenijalci su dovoljno odrasli da pamte svijet prije društvenih mreža, prije TikToka, prije filtera, ali dovoljno mladi da se osjećaju kao da ih taj isti svijet danas tjera da filtriraju stvarnost kao da imaju 22. Rezultat? Generacija koja je istovremeno preumorna i premlada, istrošena i ambiciozna, s puno estetike, a vrlo malo garancija. I sve to u trenutku kada se granice između privatnog i javnog života rastapaju brže od pudera pod studijskim svjetlima – nema više “stvarno ja” i “online ja”, postoji samo neprestano održavanje dojma.
Najzanimljiviji dio priče je što se milenijalski identitet raspada ne toliko zato što ne znaju tko su, nego zato što društvo oko njih više nema jasne faze života. “Nekada su se stvari odvijale po redu” (reda od kog mene osobno hvata panika): škola, posao, kredit, djeca. Danas? Improvizacija. Većini je kredit misaona imenica, djeca luksuz, a stabilnost povijesni artefakt.
A inflacija? Ona je za milenijalce nešto poput horora koji se reprizira svakog mjeseca, samo što više nije ni strašan nego dosadno očekivan. U stvarnosti, masa milenijalaca danas živi kao da su i dalje studenti – ali s migrenama, anksioznošću, radnim vremenom od 10 do 10 i viškom odgovornosti koji nitko ne priznaje i koji su, velikim dijelom, nametnuli sami sebi. Ili barem na njega pristali, jer znate kako se kaže: za sve treba dvoje.
Na TikToku postoji cijela masa videa u kojima ljudi od 35 nose pletene džempere, rade matchu i sa smrtnom ozbiljnošću govore da su “u fazi otkrivanja tko su”. Kad to kaže netko od 19, sve je u redu. Ali ovo su ljudi koji već imaju omiljeni model usisavača, zdravu dozu cinizma i najmanje dva dermatologa.
Njihovo “tko sam ja?” ne zvuči kao poetsko propitivanje identiteta, nego kao očajnički pokušaj da se spoje dvije realnosti: tijelo koje stari i život koji to odbija priznati. Ironija je u tome što nikada nismo imali više jezika za govoriti o identitetu, ali nikada manje uvjeta da ga stvarno izgradimo.
Ako je Gen Z generacija (makar i površne) emocionalne iskrenosti, milenijalci su generacija emocionalnog umora. Rastrgani su između ideje da bi “već trebali biti nešto” i spoznaje da ekonomija i svijet koji se raspada tvrde suprotno. Tu nastaje taj komični, ali bolni rascjep: živiš u svijetu koji ti kaže da bi u tim godinama trebala imati kuću, dvoje djece i psa, dok algoritam tvrdi da ti je mjesto u pilates studiju, s termosicom i kariranom kapom na glavi, kao da si protagonistica slow living videa.
Sve skupa djeluje kao da je osobni razvoj postao još jedna vrsta samoposluge: uzmi jogu, uzmi terapiju, uzmi journaling, i možda, ako imaš sreće, pronađeš smisao na polici do bademovog mlijeka i biranja optimalno zrelog avokada.
To je ta nova “kriza identiteta”: milenijalcima nije jasno pripadaju li svijetu koji ih tretira kao mlade ili svijetu koji im prebrojava bore. Jednog dana kupuju anti age kreme, drugog dana igraju “Sims” jer im treba mentalni odmor.
Ima nečeg potresno ljudskog u tome što istovremeno izgledaju najurednije i najizgubljenije od svih generacija dosad. Što su jedina generacija koja je uspjela u istoj sezoni lansirati estetski minimalizam i apsolutni egzistencijalni kaos.
Dio ove konfuzije dolazi i iz činjenice da su odrasli u doba hiperoptimističnih obećanja. Rečeno im je da će obrazovanje biti ulaznica za budućnost. Da će naporan rad biti dovoljno snažan lift. Da je “samo pitanje vremena” kada će sve doći na svoje mjesto. A onda je došla stvarnost: preskupi stanovi, nesigurna tržišta, inflacija, burnout, emocionalni outsourcing i život koji se sve teže uklapa u tablice “gdje bi već trebali biti”.
U međuvremenu, društvo ih bombardira narativima o životnim fazama, kao da vrijeme i život s njim dolaze u edicijama, a ne u stvarnim godinama koje ostavljaju bore, strije, frustracije i bijes. Pri tom je, kad su milenijalci u pitanju, frustracije, straha i bijesa daleko više nego bora (za razliku od Gen Z, koja izgleda starije nego što jest, a kako će izgledati za deset godina tek ćemo vidjeti).
Možda je baš tu skriven odgovor. Milenijalci nisu zaglavili zato što su neodlučni, nego zato što im nitko nije pripremio teren za svijet u kojem faze života više ne postoje u svom prijašnjem obliku. Svijet u kojem se dvadesete, tridesete i četrdesete miješaju kao boje na Instagram filtru, pa više ne znaš gdje prestaje mladost, a počinje odraslost. Svijet u kojem je jedina konstanta promjena, ali samo ona koju ne možeš kontrolirati. Svijet u kojem se identitet gradi na preživljavanju, a ne na stabilnosti.
Možda će se ova generacija jednog dana pomiriti s tim da je njihov identitet fluidan na mnogo intimnijoj razini nego što su mislili. I da je u redu ako odraslost ne izgleda onako kako je “obećano”. Ja vam iz svog primjera garantiram da moja ne izgleda. Jer možda je prava kriza u tome što još uvijek pokušavaju živjeti prema pravilima svijeta koji više ne postoji. Ili, da budemo još iskreniji: možda su milenijalci jednostavno prva generacija koja si priznaje da ne zna što radi – i možda baš zato napokon imaju priliku otkriti tko su zapravo.
