U trideset i kusur godina mog obitavanja na planetu, svijet je nekoliko puta promijenio mišljenje o ženskim guzicama. Od puberteta nadalje moje dupe nikad nije bilo “u trendu”. Koštana struktura mojih kukova i gluteus maximus koji mi je podarila majka genetika nikada nisu zadovoljavali normu. Prije dvadesetak godina, negdje početkom novog milenija, životom sam koračala kao nesigurna klinka “s prevelikom guzicom” uvjerena da joj veličina hlača koje nosi određuje vrijednost. U “trendu” su bile djevojke tanašne kao prutići koje su doručkovale mali espresso bez šećera i dim cigarete, bljedunjave od života na afterima. Glorificirajući ovisnosti i gurajući ih u isti koš s estetikom, moda je propagirala heroin chic. Heroin chic je bio norma. Ono što je trebalo biti najljepši i najbezbrižniji period naših života pretvorilo se u eru u kojoj smo sve bile “debele”. I većinu vremena gladne. Zamatanje guzica u trenirke koje su se vezale u struku i jabuka za ručak na školskom odmoru bili su univerzalni kodovi za prepoznavanje. Koje desetljeće kasnije, moja donedavno “prevelika” guzica odjednom je postala obična, beznačajna guzica. Kalup za idealno dupe odjednom se povećao. Trendovima je izdominirao Brazilian butt lift donoseći nam na tapetu oble, velike stražnjice na tanašnim tjelešcima. Za razliku od patničkih tinejdžerskih dana tada me to, zadovoljava li moje dupe normu ili ne, brinulo kao lanjski snijeg, no bila sam sigurna da postoji cijela plejada nesigurnih klinki koje se zbog toga osjećaju nedovoljne i izvode čudesa ne bi li se barem malo približile ideal-tipu koji je trenutno popularan.
Nedugo nakon što je uskomešao duhove člankom “Odijevati se kao lezbijka je seksi modni trend”, New York Post je početkom studenog objavio tekst s naslovom “Bye bye booty: Heroin chic is back”. I žene su popizdile.
Naravno, s potpunim pravom! Savjetovati ženama da se “pozdrave s guzicama” i ponovo žive na vodi i jabukama, mnoge je podsjetilo na traume i nesigurnosti koje su ostavile iza sebe. I ne samo to, poimati tijela kroz prizmu “trendova” degutantno je i apsurdno, kao da nismo ljudska bića već par čizama ili kaput, sposobne mijenjati se iz sezone u sezonu, kako vjetar puhne. Iako su žene digle bunu u virtualnoj areni, poimanje oblika ženskog tijela kao trenda nipošto nije novost. Samo ako se prisjetimo novije povijesti, bujne grudi u devedesetima zamijenilo je tanašno heroin chic tijelo, a njega je sa scene izgurala dominacija stražnjica. Jedan ideal tip uvijek je morao istisnuti dotadašnji namećući ženama da se “preoblikuju” sukladno hirovitim trendovima. Kako god okreneš, društvo je uvijek bilo opsjednuto ženskim tijelom, bilo ono punašno ili tanašno uvijek je bilo fokusirano na njegov oblik, veličinu ili isticanje pojedinih atributa. Sad imaj guzicu, sad nemaj guzicu. Dodaj sise, makni sise. Kao da smo mutanti, a ne ljudska bića. Čak bi i dobri stari Darwin bio iznenađen mogućnostima i brzinom transformacije koje ima žensko tijelo.
I ne, ne treba se zavaravati. Nije samo heroin chic toksičan. Svi ideali ljepote su toksični. Toksični su zato što isključuju veliku grupu ljudi, a parametri koje zadaju većini su nedostižni.
Toksični su i zato što nas navode da vlastitu vrijednost promatramo kroz svoju vanjštinu, zarobljene u vječitoj petlji frustracije jer, čak i ako dosegnemo ideal, on već sutradan može biti stvar prošlosti navodeći nas da iznova prolazimo proces promjene. Jedan dan jesi, drugi dan nisi. Kada žensko tijelo poimamo kroz prizmu “trendova” tretiramo ga konzumeristički. Tretiramo ga robu koja se mijenja sukladno potrebama tržišta i kao robu koju možemo kupiti, kao stvar koju kupujemo zbog njezine dopadljivosti. Od poimanja ženskog tijela kroz prizmu “trenda”, žene ne profitiraju. One su uvijek na gubitku. Oni koji profitiraju od naše nesigurnosti i nezadovoljstva su oni koji nam za to nude “lijek”, beauty industrija, estetska kirurgija, industrija raznih dijeta koje obećavaju brza rješenja u stilu “probajte ovaj magični recept za mršavljenje koji je šokirao i doktore”…
Estetski trendovi su PR za sve one koji nude rješenja. Oni ne postoje tek tako, zbog hirovitosti svemira. Oni postoje kao reklama, a mi ih internaliziramo kao “estetske preferencije” ili, još dublje, kao vrijednosti.
Kada uzmemo u obzir sve silne milijarde koje su spomenute industrije zgrnule na ženama (i koliko će tek zgrnuti), posve je jasno da “trendovi” imaju svoju marketinšku funkciju. Naša tijela ne bi smjela biti tretirana kao roba, ali ona to jesu. I to vrlo unosna. Industrija ljepote “nedostižno” čini dostižnim, a upravo ono što je “teško imati” uvijek je najprofitabilnije. Nažalost, ganjanje ideala je “posao” koji nikada ne završava. Čak i da uspijemo postići izgled Afrodite modernog doba, neki novi trend nametnut će nam promjenu u koju valja “uložiti”. Koliko bi industrije koje prodaju “ljepotu” zarađivale kada bi se svi osjećali “lijepima takvi kakvi jesu” ili kada bi izgled bio nevažna kategorija? Na to pitanje nikad nećemo znati odgovor, ali ga možemo naslutiti.
Da je body positivity pokret odigrao ulogu u našim životima dokazuje i buna koju je podigao članak NY Posta koji nam savjetuje da se “pozdravimo s guzicama”. No, znači li ona da smo pri kraju terora “idealnog izgleda” ili će ideal-tipovi vladati sve dok postoje industrije koja će na njima zarađivati? Željela bih biti optimistična i reći kako je moguće da kolektivna svijest evoluira brzinom kojom se od nas očekuje da “odbacujemo guzice”. Pred tom borbom je, smatram, ipak još dug put. Ono što je svakako pozitivno i ohrabrujuće je vidjeti ujedinjeni ženski bunt koji je lansirao odjeb na samu najavu heroin chic “comebacka”. Da smo takvu podršku imale kao klinke, stvari bi možda ipak bile drugačije.
