Ako postoji ime koje u modi funkcionira gotovo kao sinonim za suvremeni luksuz, onda je to Tom Ford. Dizajner koji je svojedobno spasio Gucci, pretvorio ga u globalni fenomen i redefinirao estetiku 90-ih, danas je referentna točka čitavoj generaciji kreativaca. Ford je onaj tip autoriteta čiji se rad ne prati samo zbog kolekcija, nego zbog stava. U industriji u kojoj svi žele biti ““the next big thing“, Ford je već desetljećima onaj kojeg svi znaju.
No, ono što možda ne znate (barem ja nisam do nedavno), je da se Tom Ford unazad petnaestak godina, gotovo paralelno etablira u još jednom zahtjevnom svijetu. Riječ je o svijetu filma. I ne, nije još jedno slavno ime koje je dobilo želju režirati, pa se samo potpisao na gotov proizvod. Tom Ford je od početka do kraja procesa bio prisutan za svaki svoj film. A i sam si je postavio standarde vrlo visoko, iako me to u njegovom slučaju uopće ne čudi.
Mnogi kreativci imaju tendenciju pokušati prenijeti svoj uspjeh iz jedne industrije u drugu, ali rijetki to učine kvalitetno i uvjerljivo. Ford se ipak pronašao u skupini onih koji to rade besprijekorno. Nakon što je u modi postigao status kojem većina može samo težiti, sad gradi reputaciju redatelja, čiji se filmovi doživljavaju kao ozbiljan autorski rad. Čak je u jednom intervjuu, prije 3 godine za GQ, rekao kako želi idućih 20 godina provesti radeći filmove. Mogu reći kako mu je dobro krenulo.
Iskreno, nisam imala pojma da Tom Ford stoji iza nekih filmova (za sada 2, a uskoro će to biti 3, ali do toga ću doći kasnije), sve dok mi prije nekoliko dana kolegica nije proslijedila najavu glumačke postave za njegov nadolazeći film. Tad sam malo ušla u istraživanje i shvatila da sam njegov film iz 2016. godine, Nocturnal Animals, već pogledala, a nisam imala pojma tko stoji iza njega. Ruku na srce, to je bilo nedugo nakon što je film izašao, pa tad nisam bila upućena u to tko je Tom Ford.
Sad sam si rekla da ću pogledati film ponovno, jer mi je ostao u jako dobro sjećanju, a i kritike koje sam pronašla su izuzetno pozitivne, pa mislim da me sjećanje ne vara. Iako, ovaj ću put biti svjesna tko stoji iza filma, pa ga možda malo više budem cijenila, ali možda budem i kritičnija.
No, vratimo se na početak. Tom Fordov prvi film. Samac. Njegov redateljski debi dobio je brojne pozitivne kritike s visokom ocjenom 86% na Rotten Tomatoes i s pohvalama za izvedbu Colin Firtha te emotivnu dubinu filma. Iako su mnogi prvo bili skeptični, Ford je itekako opravdao svoj ulazak u svijet filma i odmah je pokazao kako itekako razumije i taj medij.
Drugi film, prethodno spomenuti psihološki triler Nocturnal Animals, premijerno je prikazan 2016. u sklopu Venice Film Festival i kritičari su odmah bili oduševljeni. Mnogi komentari idu na račun toga da estetika filma pomalo podsjeća na modno snimanje, besprijekorno stilizirano. Ono oko čega su bili podijeljeni je emocionalna dubina odnosno distanca filma. Neki su film vidjeli kao vrlo emotivan, dok neke kritike idu prema tome da film nije dovoljno emotivan. Ipak, Ford je ovime pokazao da su hladnoća i nelagoda njegov zaštitni znak u svijetu filma.
Kako je Tom Ford spojio modu i film na neočekivan način?
Zanimljivo je da Ford nikada nije pokušavao pobjeći od svoje modne prošlosti. Naprotiv, koristi je kao prednost. Vizualna preciznost, osjećaj za teksture, boje i kompoziciju, sve ono što funkcionira na pisti, kod njega prirodno prelazi na filmsko platno.
Možda je upravo zato njegova filmska karijera i dalje pomalo ispod radara. Navikli smo ga gledati kroz prizmu savršeno krojenih odijela i kampanja koje definiraju estetiku epohe, pa lako previdimo činjenicu da iza kamere djeluje s gotovo istim perfekcionizmom. A kada se pogleda njegova zasad kratka, ali vrlo promišljena filmografija, postaje jasno da Ford ne režira usput, nego strateški, kontrolirano s ambicijom koja nadilazi “dizajnerski pokušaj”.
Ako postoji riječ koja povezuje Fordovu modu i film, to je kontrola. Poznat je po tome da sam financira svoje projekte i pristaje snimati film samo ako ima potpuna prava i kreativnu slobodu. Takav pristup možda usporava njegov tempo, ali istovremeno objašnjava zašto svaki djeluje promišljeno do posljednjeg kadra. Postoji i određena ironija u toj tišini njegove redateljske karijere, jer Fordovi filmovi nisu mali niti eksperimentalni projekti. Riječ je o produkcijama s velikim glumačkim imenima i festivalskom vidljivošću, ali bez tipične hollywoodske buke.
Prošle se godine počelo pričati o dolasku njegova trećeg filma, Cry to Heaven, a sada već imamo informacije o glumačkoj postavi, a i predviđanja da bi film mogao biti premijerno prikazan u kasnu jesen ove godine. Radi se o adaptaciji istoimenog romana Anne Rice iz 1982. godine, a glumačku postavu, između ostalih, čini i Adele, koja će u ovom filmu imati svoj glumački debi.
Uz nju, u filmu ćemo gledati i nagrađivanog mladog Owen Coopera, ali i Nicholas Houlta, Aaron Taylor-Johnsona, Colin Firtha, Paul Bettanya, pa i Lux Pascal. Radnja filma je smještena u operni svijet Italije 18. stoljeća i prati dvije osobe iz potpuno različitih društvenih slojeva, venecijanskog plemića i pjevača, koji pokušavaju uspjeti u tom glamuroznom, ali okrutnom okruženju. Ako je suditi po dosadašnjim projektima, možemo očekivati raskošnu estetiku, snažnu atmosferu i emocionalne teme.
Zašto se o filmovima Tom Forda ne govori više?
Jedan je razlog svakako ritam. Ford ne snima često, a kada to i radi, ne oslanja se na franšize niti na nastavke koji garantiraju masovnu vidljivost. Drugi je činjenica da ga publika i dalje instinktivno stavlja u modnu ladicu, što je razumljivo, ali pomalo nepravedno. Ipak, inače je teško ignorirati redatelja čiji je debitantski film nominiran za Oscara kroz izvedbu glavnog glumca, a mnogi su uspjeli previdjeti Tom Forda.
Ford je jednom izjavio “Volim provocirati,” govoreći o upečatljivom otvorenju Nocturnal Animals. Ta rečenica zapravo sažima njegov autorski pristup, film za njega nije samo priča nego iskustvo, često pomalo nelagodno, ali nemoguće za ignorirati. Njegovi likovi žive u svijetu ljepote koji je često na rubu pucanja, a ispod savršene površine gotovo uvijek se krije tuga, čežnja ili moralna dilema. To je estetika luksuza s pukotinama i možda najjasnija poveznica između njegove modne i filmske filozofije.
Postoji realna šansa da Ford pripada kategoriji autora koje publika u potpunosti otkrije tek retroaktivno, onih čije filmove jednog dana gledamo jednog za drugim i pitamo se kako smo ih skoro propustili. Iako je njegova filmografija za sad mala, iznimno je konzistentna. Nema lutanja po žanrovima, nema projekata koje radi samo zbog financijskog zadovoljstva i nema brzih odluka. A danas, u eri hiperprodukcije, njegov pristup djeluje gotovo radikalno.
Ako Cry to Heaven ispuni očekivanja, postoji dobra šansa da će šira publika napokon početi izgovarati njegovo ime u istom dahu kada govori o suvremenim autorima, a ne samo o modnim ikonama. Do tada, Ford ostaje jedna od najzanimljivijih kreativnih anomalija današnjice, redatelj za kojeg mnogi još ne znaju da to zapravo jest, a opet najpoznatije ime svijeta mode.
