Što je samosvijest? Svijest o sebi samome. Vrlo jednostavno, je li tako? Ne baš. Većina nas smatra da smo samosvjesni. Sigurni smo da znamo što to znači. Uostalom, tko bi za sebe rekao da nema pojma kako djeluje na druge ljude ili da uopće ne razumije vlastite postupke? Zvuči pomalo apsurdno.
Ipak, istraživanja pokazuju da čak 90 posto ljudi vjeruje da su samosvjesni, dok je stvarni broj onih koji doista imaju razvijenu samosvijest puno manji. I tu stvari postaju zanimljive. Jer samosvijest nije samo znati što voliš, što te živcira ili koji ti je horoskopski znak. Nije čak ni znati svoje mane. Samosvijest je sposobnost da sebe vidiš relativno objektivno. Da razumiješ vlastite obrasce ponašanja, ali i da primijetiš kako oni utječu na ljude oko tebe.
A upravo je taj drugi dio često problem. Svi smo barem jednom bili u situaciji da netko uđe u prostoriju u kojoj vlada mrtvačka tišina i vrlo glasno krene pričati o sebi. O nečemu što mu se dogodilo. O svom danu. O svojoj drami. Potpuno nesvjestan činjenice da nešto očito nije u redu. Ili kad jedna osoba uporno upada u riječ, dovršava tuđe rečenice i nikome ne ostavlja prostora da zapravo nešto kaže. Ljudi koji su joj bliski možda su na to već navikli. Možda to više ni ne primjećuju. Ali onda se u društvu pojavi netko novi. Netko tko sve te interakcije promatra svježim očima.
I odjednom postane vrlo jasno da nešto ne štima. Ono što je zanimljivo jest da takve osobe nisu nužno sebične. Nisu nužno ni bezobzirne. Često nisu čak ni svjesne da rade nešto što drugima smeta. Možda su odrasle u okruženju gdje su svi stalno pričali jedni preko drugih. Možda nitko nikada nije reagirao kada bi nekoga prekinule usred rečenice. Možda jednostavno nisu imale priliku razviti određene društvene vještine.
I upravo zato mislim da je važno naglasiti jednu stvar: samosvijest nije nešto što se podrazumijeva. Nije nešto s čime se rodimo. Nije čak ni nešto što automatski dolazi s godinama. Samosvijest je vještina. A kao i svaka druga vještina, može se razvijati. Ali samo ako smo spremni prihvatiti da možda ne znamo o sebi onoliko koliko mislimo da znamo.
Pa kako uopće dolazi do manjka samosvijesti?
Dio odgovora krije se u odrastanju. Istraživanja pokazuju da ljudi koji tijekom formativnih godina nisu dobivali puno iskrenih društvenih povratnih informacija češće imaju poteškoće s prepoznavanjem vlastitog ponašanja i njegovog utjecaja na druge. Ako ti nitko nikada nije rekao da dominiraš razgovorom, kako bi to znao? Ako si odrastao u okruženju u kojem je određeno ponašanje bilo potpuno normalno, zašto bi ga kasnije preispitivao?
Naravno, nije uvijek riječ samo o odgoju. Kod nekih ljudi postoje i drugi faktori. Različite osobine ličnosti, ali i određeni neurorazvojni poremećaji mogu otežati prepoznavanje društvenih znakova i interpretaciju situacija. No bez obzira na razlog, posljedica je često ista. Osoba ne vidi ono što je ljudima oko nje vrlo očito. A onda dolazimo do jednog zanimljivog paradoksa. Jesmo li danas manje samosvjesni nego prije? Ili smo možda postali samosvjesni na potpuno drugačiji način? Jer ako provedete pet minuta na društvenim mrežama, mogli biste pomisliti da živimo u najintrospektivnijoj generaciji u povijesti čovječanstva.
Svi znaju svoj stil privrženosti. Svi znaju svoje traume. Svi znaju zašto rade to što rade. Svi imaju barem jednu dijagnozu, tri obrasca ponašanja i pet razloga zašto ne odgovaraju na poruke. Prije deset godina, kad bi netko rekao: “To je moja trauma” ili “Imam tjeskobnu privrženost”, uglavnom bi pretpostavio da je osoba provela dosta vremena razmišljajući o sebi i svojim odnosima.
Danas se tim izrazima razbacujemo kao da pričamo o vremenskoj prognozi. I da odmah budem jasna, ne mislim da je to nužno loše. Dapače, mislim da je dobro što se više govori o mentalnom zdravlju. Dobro je što ljudi imaju riječi za stvari koje osjećaju. Dobro je što više ne živimo u vremenu kada je jedini odgovor na emocionalne probleme bio “ma proći će”. Ali nekad imam osjećaj da smo zamijenili samosvijest samoprepoznavanjem. Kao da smo zaključili da je dovoljno identificirati problem. I onda stanemo. Kao da je sam čin prepoznavanja obrasca završetak procesa. A nije. To je tek početak.
Jer iskreno, većina ljudi zna svoje mane. Znaju da previše ugađaju drugima. Znaju da bježe od konflikta. Znaju da kasne. Znaju da sve shvaćaju osobno. Znaju da biraju iste tipove partnera iznova i iznova. Znaju. Pitanje je samo što rade s tim znanjem. Jer prepoznati obrazac i promijeniti obrazac dvije su potpuno različite stvari. Prva zahtijeva iskrenost. Druga zahtijeva rad. A rad je uvijek manje zabavan. Puno je lakše reći: “Takva sam.” Puno je teže zapitati se želim li takva ostati.
Možda zvuči malo grubo, ali mislim da smo počeli slaviti prvi korak kao da je cijeli put. A nije. Prvi korak je važan. Bez njega ne možeš nigdje. Ali nije cilj sam po sebi. Samosvijest ne znači samo sposobnost da objasniš svoje ponašanje. Samosvijest je sposobnost da ga promijeniš kada shvatiš da nije dobro ni za tebe ni za ljude oko tebe. Pa kako onda učiti samosvijest? Nažalost, ne postoji brz tečaj ni čarobna formula. Ali postoji jedna stvar koju većina ljudi ne voli, a upravo je ona najkorisnija. Povratna informacija. Ona iskrena.
Ne ona od prijatelja koji će ti reći da si savršena takva kakva jesi. Nego ona od osobe koja će ti reći da često ne slušaš dok drugi pričaju. Da previše pričaš o sebi. Da se naljutiš na svaku kritiku. Da ponekad djeluješ hladnije nego što misliš. Takve stvari nije ugodno čuti. Ali upravo zato su vrijedne.
Naravno, postoji i druga krajnost. Može li se postati previše samosvjestan? Mislim da može. Jer postoji granica nakon koje samosvijest prestaje biti korisna i pretvara se u stalno analiziranje samoga sebe. Svaka riječ. Svaka poruka. Svaki pogled. Svaka interakcija. Jesam li ovo trebala reći? Jesam li ispala čudna? Jesam li nekoga uvrijedila? Jesam li ostavila dobar dojam?
U tom trenutku više ne govorimo o samosvijesti nego o pretjeranoj samokritičnosti. A to nije isto. Zdrava samosvijest ne znači da neprestano promatraš sebe pod povećalom. Znači da dovoljno dobro poznaješ sebe da možeš prepoznati kada griješiš, ali i da si dovoljno siguran u sebe da ne analiziraš svaki svoj pokret. Možda je upravo zato samosvijest toliko zahtjevna. Traži ravnotežu. Traži da budeš dovoljno iskren da vidiš vlastite mane, ali ne toliko strog da se zbog njih neprestano „kažnjavaš“. I možda je upravo to razlog zašto je toliko ljudi precjenjuje. Jer nije teško misliti da poznaješ sebe. Teže je prihvatiti da možda još uvijek imaš puno toga za naučiti.
