Kad sam upisivala fakultet, koliko god sam bila uzbuđena otići od doma, jednako toliko me užasavala činjenica da sad moram sklopiti nova prijateljstva. Okej, moram je možda preteška riječ, jer realno nisam morala, ali sam željela. Grupa prijatelja koju sam „napuštala“ bili su ljudi koje znam, ako ne od vrtićkih dana, onda barem od osnovne škole. Bilo je tu i tamo poneko srednjoškolsko prijateljstvo, ali to su sve godine dok sam još bila dijete i dok sam se formirala u osobu. I da, s 18-19 nisi još skroz formirana osoba, ali odlazak u drugi grad te nekako prisili odrasti. Još kad odrasteš uz gledanje Friendsa i sličnih serija, pa vidiš koliko oni lako održavaju ta prijateljstva, počneš si misliti kako je to lako.
Ne želim reći da nije, ali ne mogu reći ni da je tako jednostavno kao prije. U osnovnoj nekom kažeš da ima super školsku torbu, idući dan pitaš „hoćeš mi biti prijateljica“ i eto, imaš novu prijateljicu. Kasnije nije baš tako jednostavno. Nekad si pomislim da samo ja umišljam kako nije tako jednostavno, jer sam introvert pred ljudima koje ne poznajem, ali onda pogledam oko sebe i shvatim da stvarno nisam jedina. I uopće mi nije problem priznati da sam u ovih 5 godina u novom gradu stekla samo 3 bliske prijateljice, jer barem mogu biti sigurna u tu kvalitetu odnosa. Ali ne mogu reći ni da je to bilo toliko jednostavno. Jedno prijateljstvo je došlo kao dio „exposure“ terapije, jedno potpuno spontano, a jedno jer sam napokon pronašla nekog s kime dijelim specifičan zajednički interes. I eto tako saznam kako se jedna prijateljica osjećala jednako nesigurno kao i ja kad je došlo vrijeme upoznavanja novih ljudi, samo je ona imala sreću da ju je netko natjerao da se sprijatelji makar s jednom osobom, pa eto sad imam jedno lijepo prijateljstvo, s jako smiješnom pozadinskom pričom.
Kako onda sklopiti prijateljstva u odrasloj dobi?
Ne mogu reći kako ima neki univerzalni recept za sklapanje prijateljstava u odrasloj dobi. Možda bi čak više trebalo raditi na održavanju istih nego sklapanju, jer iako nas društvene mreže virtualno povezuju i pomažu nam da ostanemo u tijeku sa životima drugih, udaljavaju nas fizički. Nije mi baš fora čuti da mi se neka prijateljica udaje, prije nego li mi ima priliku to reći uz neku kavu. No, vratimo se prvo na sklapanje prijateljstava, onu prvu „prepreku“, jer se ona prvo moraju sklopiti, kako bismo imali što i za održavati. Ne treba u sklapanje prijateljstava ulaziti odmah s ciljem nekih velikih odnosa. One manje odnose, koje smo do sad površno tretirali, trebali bismo možda produbiti. Otići na piće s kolegicom s posla, neko neformalno okruženje. Ili možda imamo nekog od susjeda s kojim znamo često na hodniku razmijeniti koju riječ, ali nam nije palo na pamet možda sjesti i popričati više od par rečenica. Čak i omiljeni barista u onom malom kvartovskom kafiću kojeg svakodnevno posjećujemo, može postati osoba koju smatramo prijateljem.
Nije poanta pronaći jednu osobu jer nam je cool i onda forsirati stvaranje odnosa. Bit je u produbljivanju manjih odnosa, koje smo već ostvarili, jer očito je i toj osobi ugodno s nama razgovarati, kad već pamti sitnice iz prethodnih razgovora. Ipak, puno toga je lako reći i zamisliti si u teoriji, a kad dođe do prakse ipak je malo kompliciranije. Ono što bih ja izvukla kao možda najveći zaključak sklapanja prijateljstava u odrasloj dobi jest to da se ona ne mogu isforsirati. Nije nešto što možemo natjerati da se dogodi, a kad se dogodi osjećat ćemo se ispunjenije. I skroz je okej da nam ne može svatko postati blizak prijatelj. Mislim da mnogi još ne shvaćaju da nema ništa loše ni u ponekom površnijem odnosu. Ipak je važnija kvaliteta tih odnosa, a ne kvantiteta. Još ako ih i uspješno održavamo, ni svega 2 do 3 prijatelja nisu malo.
A to održavanje prijateljstava je priča za sebe. Sigurno ste bezbroj puta čuli, a i sami rekli onu famoznu „javim se za kavu“ i onda od te kave nikad ništa. Tako nekako polako i ona prijateljstva iz tinejdžerske dobi krenu jenjavati. Jednostavno svatko ode svojim putem, pronađe nove obveze, upozna nove ljude i neizbježno je onda da pokoje prijateljstvo jednostavno ostane samo na uspomenama. Ipak, važno je ostati konzistentan, ako želimo da odnosi potraju. Makar trebali staviti u podsjetnike alarm „pošalji poruku za kavu“, ako je to potrebno da se taj susret obistini, onda ćemo to napraviti. Nisam neka od novogodišnjih odluka, često kad se odlučim na neku promjenu trudim ju se odmah ukomponirati u život, ali igrom slučaja krajem prošle godine sam odlučila postati konzistentnija s tim „čujemo se za kavu“. I evo, do sad sam bila na tri pića s jako dragim osobama, koje nisam vidjela poprilično dugo. I ponekad trebamo biti prvi koji će napraviti neki korak i to je okej. Sigurno i onda druga strana razmišlja bi li se javila ili ne, a onda ipak odustane jer si misli da bi već čula od vas, da želite isto. Molim vas ovaj savjet ne uzimajte, ako je riječ o bivšima, ali za prijatelje je itekako koristan. Nekad i odbijenica nije loša, jer nas usmjeri prema pravim ljudima.
