Volim rubrike u stilu „probali smo“ svih vrsta. Baš kao i spontani razgovori s prijateljicama, ponekad su pomalo retro (prisjetimo se kultnih proizvoda od prije 20 godina), ponekad futuristički, ali uvijek nepredvidivi. Iako prilično dobro poznajem ljude s kojima dijelim svakodnevicu – prijateljstva često smatram ozbiljnijima od ljubavnih veza – i dan-danas me znaju iznenaditi, a ponekad iznenadim i samu sebe (u posljednje vrijeme sve češće). Tako se prije nekog vremena povela rasprava o jogi i reikiju. Kad sam krenula govoriti o tome koliko volim reiki i idem na tretmane, ispalo je da svatko ima neko mišljenje o toj temi, a to je uvijek znak da će se ona uskoro naći „na tapeti za pisanje“. I, evo je – stigla je na red.

Što je reiki?
Ukoliko nekome treba definicija, reiki je metoda tradicionalne medicine koja obuhvaća tehniku energetskog liječenja temeljenu na korištenju univerzalne životne energije. Cilj joj je povećanje kapaciteta vitalne energije, jačanje obrambenih sposobnosti organizma, unapređenje zdravlja i poboljšanje kvalitete života. Sam naziv dolazi od kombinacije dviju japanskih riječi: „rei“ – univerzalna, božanska, životna, i „ki“ – energija.
Iako je često kritiziran zbog nedostatka klasičnih znanstvenih dokaza o učinkovitosti, veliki broj ljudi diljem svijeta redovito prakticira reiki i osjeća njegove dobrobiti. Reiki se oslanja na čakre u tijelu za prijenos iscjeliteljske energije od terapeuta prema primatelju, djelujući ne samo na tjelesnoj razini, već i na umu i duši. Reiki terapeuti tvrde da ova tehnika može pomoći u rješavanju brojnih problema – od tjelesnih do emocionalnih – pod uvjetom da je primatelj spreman prihvatiti iscjeliteljsku energiju. Reiki pritom ne zahtijeva fizički dodir.
Reiki nema dogmu, nije religija, sekta niti bilo kakva druga organizacija, a također nije vezan uz nacionalnu ili bilo koju drugu pripadnost. U većini europskih zemalja legaliziran je kao metoda rehabilitacije.
Ne podnosim Gwyneth Paltrow i nisam pobornik ideje da zdravlje treba biti statusni simbol; naprotiv, taj trend me poprilično iritira. Reiki sam prvi put isprobala prije mnogo godina i potpuno slučajno (pod uvjetom da vjerujete u slučajnosti). Naime, mama moje najbolje prijateljice i cimerice bila je certificirana reiki terapeutkinja u Njemačkoj, gdje je radila s pacijentima u bolnici. Inače je bila školovana medicinska sestra i glavna sestra prijemnog odjela hitne pomoći jedne bolnice u Hamburgu. Već nekoliko sati nakon što smo se upoznale, zamolila me – iako ne govorimo isti jezik – da mi napravi tretman. Sve mi je to djelovalo pomalo kao hokus-pokus, ali iskreno, bilo mi je neugodno odbiti. Pretpostavila sam da, ako je dio njemačkog zdravstvenog sustava, ne može mi naštetiti i da žena zna što radi. Sam tretman, kao i oni koji su uslijedili, definitivno su „nešto radili“. Nemojte tražiti od mene znanstveno objašnjenje, jer ga nemam.

ALI, osim što sam tijekom tretmana osjećala promjene temperature ovisno o dijelu tijela na kojem je radila, kao i neobične senzacije u glavi (ne, ne izmišljam, a vi mislite što želite), nakon svakog tretmana osjećala sam se nekako opuštenije, mirnije, često umorno kao pas, da bih se sljedećeg dana probudila s više energije nego što sam je imala mjesecima. Možda je Michaela jednostavno znala kako me opustiti i umiriti, vraćajući me na neka „fabrika postavke“. Ne znam.
Bilo kako bilo, otkako sam se odselila iz Italije, Michaelu više nisam vidjela i nikome drugome nisam „legla na stol“. Sve do prije otprilike godinu i pol.
Slučajnost ili ne, prijateljica mi je tijekom jednog snimanja predložila da odem kod žene koja njoj radi reiki. Kad bolje razmislim, uopće me ne čudi njezina želja da nekako pomogne, jer sam bila iscrpljena preko svake mjere i to je bilo više nego očito. Broj sam zapisala, ali ga nisam odmah nazvala. Život je išao svojim tokom, ubrzo me pogodio neki virus, pa sam nakon toga bila još iscrpljenija i, da, napokon je došao red na reiki, nakon ne znam ni sama koliko godina otkako sam ga prvi put isprobala.
Mali skeptik u meni pokucao je na vrata nove terapeutkinje s dozom nevjerice, kao i obično. Pitanja poput „je li dobra kao Yasminina mama?“ i „treba li mi ovo stvarno?“ vrzmala su mi se po glavi. Sve dok nisam legla na stol.

Moj se život nije promijenio za 180 stupnjeva. Nisam postala druga osoba, nisu svi problemi nestali kao rukom odneseni, nisam postala mistik, niti prestala ići na terapiju ili odbacila zapadnjačku medicinu. Ono što se jest dogodilo bilo je jedno sveopće opuštanje. Opuštanje koje mi je bilo potrebno gotovo kao zrak, a nakon tog opuštanja i djelomično povraćena doza energije.
Hoćete iskreno? Više mi ni ne treba. Cijela atmosfera, sam proces – sve mi prija. Tijekom samog tretmana osjećam se kao da sam nekome predala kontrolu, da jednostavno „jesam“, da je sve ono što me progoni ostalo ispred vrata i ne dopire do mene. Jasno vam je da to prepuštanje kontrole baš i ne znam uvijek napraviti sama. Pretpostavljam da je to neki osjećaj fine tuninga. Što se mene tiče, to je sasvim dovoljno.
I da, nakon prvog tretmana, prvi put u nekoliko tjedana zaspala sam normalno. Vratila sam se po još, i dalje idem u razmacima od mjesec, mjesec i pol dana, i namjeravam nastaviti – isto kao što redovito idem na laserske tretmane za rozaceu. Je li to placebo? Nemam pojma, i iskreno, nije me ni briga. Ponekad je stvarno dovoljno samo – vjerovati.