Ponekad se osjećam staro. Pomalo. Ne baš k’o arheološka iskopina, ali staro. Klinci koje srećem u liftu svoje zgrade pozdravljaju me s “dobar dan” čak i kad im kažem bok. Ti isti klinci nose većinom sve ono što sam i sama nosila u nekim nježnim godinama početkom milenija, samo što to sada zovu Y2K i vjerojatno nemaju pojma da im je “stil” sazdan na nostalgiji. I to je OK.
Svaka generacija za sebe misli da je najbolja. I mi smo to mislili.
U moje vrijeme, ono kad smo do škole pješačili tri kilometra probijajući se kroz snježnu mećavu, sve smo redom nosile dramatično široke trapezice. Ako nisu bile dovoljno široke, krojačica bi im dodala trokut sličnog materijala da ispod koljena budu još malo šire. Kiše su u takvim hlačama izgledale posebno dramatično, a hodanje stepenicama zahtijevalo je sportsku disciplinu. I mi smo, na neki svoj način, oblačili nostalgiju i reciklirali neke stare ideje. Al’ nema veze, bili smo sami sebi nemoguće kul i svijet je bio naš.
Moda je ciklična pojava. Trendovi dolaze i odlaze. Čuče neko vrijeme na marginama zaborava i vraćaju se. Kao da nikada nisu niti postojali na nekim starim, izblijedjelim slikama. No, dok su desetljeća prošlog stoljeća imala neku estetsku, stilsku odrednicu, teško je ne zapitati se: što čini identitet desetljeća u novom mileniju? Što nosimo?
Kako ćemo, pola stoljeća kasnije, vizualizirati ovo naše vrijeme? Koja će nam biti prva asocijacija, kako će izgledati mentalna slika koju ćemo prizvati kad netko spomene 2023.? Dok pedesete pamtimo po ženstvenim suknjama A-kroja i točkastom uzorku, sedamdesete po trapez hlačama, a osamdesete po glamuroznim bluzama s naglašenim ramenima, po čemu ćemo pamtiti ovu našu eru?
Postoji li uopće neki vizualni identitet našeg vremena ili je sve samo potpuni košmar sazdan od usputnih izleta u prošlost? Imamo li išta svoje i novo ili je sve samo reciklaža nekih starih ideja?
Da bismo dobili odgovor na ta pitanja, trebat ćemo pustiti vremenu da odradi svoje i pokaže nam što smo nam se najviše utkalo u pamćenje. No, svejedno, ne mogu se oteti dojmu da današnje vrijeme nema univerzalni identitet. Na prevrtljivim modnim cestama danas prolazi SVE.
Društvene mreže svaki dan u orbitu lansiraju neki novi mikrotrend i sve ima taj famozni sufiks -core. Cottagecore, goblincore, angelcore, devilcore, Barbiecore, royalcore... Core ovo, core ono. Svaki stil koji nekome padne na pamet postaje "neki-core" i čeka da postane viralan.
Na krilima algoritma, danas je lakše nego li ikada prije pronaći kutiju u koju se želiš stisnuti. Za razliku od našeg potajnog škicanja starijih cura na školskim hodnicima i nespretnog kopiranja njihovog stila, danas je dovoljan samo hashtag. Čari svih svjetova servirani su kao na dlanu uz simbol ljestava, a stilovi imaju prizvuk viralnih društvenih pokreta. Sve što je vrijedno spomena i nošenja ugurano je u neki hashtag.
Mikrotrendova je toliko da se može činiti da se svaki dan rađa neki novi -core. Moda izvan hashtaga danas gotovo pa ne postoji.
Ta stilska raznolikost i manjak jednog univerzalnog trenda povlači za sobom ideju da prostora za samoekspresiju ima više nego li ikad prije. Sve što staviš na sebe je OK. No, ono što u tom ružičastom pogledu na svijet ne smijemo previdjeti jest i to da količina mikrotrendova direktno korelira s rastućim konzumerizmom. Umjesto tek nekolicine estetski “prihvatljivih” proizvoda, danas nam se nastoji prodati SVE. Industrija brze mode to potiče i vješto koristi. Svaki -core koji se razmaše na društvenim mrežama instantno popuni police fast fashion brendova čineći konzumente vječito gladnima. Kako se mijenjaju trendovi na TikToku, tom se brzinom mijenjaju i ponude trgovina.
Iako se o održivosti u modi priča više i žustrije nego li ikada prije, iako se promovira DIY pokret kao izraz kreativnosti i individualnosti, a triftanje na virtualnim platformama za vintage i second hand odjeću u stalnom je porastu, čini se kako žrvanj fast fashiona koji nas neprestano fila novim stvarima i dalje melje sve pred sobom. Razlog tome jest taj što jedino fast fashion može držati korak s trendovima koji se mijenjaju gotovo na tjednoj bazi.
Da je konzumentima mode bitno pratiti sve žive trendove govori informacija da je u protekloj godini najpopularniji svjetski brend bio azijski fast fashion gigant Sheinside, brend koji k’o na traci svakog dana proizvodi tone i tone bofl robe za sitnu lovu, besramno kopira dizajn od mladih dizajnera u usponu, ne poštuje radnička prava i za sobom ostavlja gomile smeća i fini karbonski otisak. Zarađujući pritom milijarde dolara. I dalje sumanuto kupujemo iz čiste dokonosti i neutažive gladi za novim, a trendovi koji se neprestano rađaju na društvenim mrežama perpetuiraju tu ideju da lov na novo nikada ne prestaje.
Koegzistiranje bezbrojnih trendova moglo bi značiti da stilska sloboda postoji u većoj mjeri nego ikada prije, no nažalost, čini se da znači nešto posve drugo - da je neutaživi konzumerizam, u želji da nam proda sve, progutao stil i zauzvrat servirao totalni, bezidejni košmar. Po čemu ćemo se jednog dana sjećati ovog vremena? Čini se ni po čemu.
