U nježnim, tinejdžerskim godinama, kada su moje prijateljice počele ekstatično istraživati svijet neonskih sjenila, asimetrično nanesenih tuševa na kapcima i dramatičnih ruževa koje su razmazivale debelo preko ruba, šminka me nije posebno interesirala. Sramežljivo sam se počela šminkati tek negdje potkraj dvadesetih. Svjesna da u formativnim godinama, namijenjenima eksperimentiranju, nisam “dobila ruku”, svoj sam make-up repertoar svela na puki minimum, kap korektora za podočnjake, maskaru i nešto rumenila. Ruž, ako sam odlučila da baš “idem do kraja”.
Minimalna doza šminke, ili to da ju najčešće uopće ne nosim, postala je dijelom mog identiteta, iako o njoj nikada nisam razmišljala na taj način. Manjak boja i linija na svom licu nisam smatrala ikakvim aktom pobune ili činom otpora normama, niti sam žene koje su se šminkale smatrala išta drugačijima od sebe same.
Često sam se divila vještini crtanja savršeno simetričnih cat-eye poteza tušem, za koje i dalje smatram da zahtijevaju smirenost samuraja i preciznost drvoresca, no ja tu vještinu naprosto nikada nisam imala niti sam, da budemo iskreni, ikada uložila posebnu dozu truda da ju steknem. I nisam se oko toga nimalo uzrujavala. Lijepo se našminkati smatrala sam vještinom koju su neki stekli, a drugi nisu, poput bilo čega drugog, vožnje bicikla, igranja badmintona ili motanja sarme. Jednostavno, radila sam ono što znam najbolje i što me zanima, dok su druge djevojke radile ono što njih zanima.
No, vrlo sam brzo shvatila da društvo spram šminke ima poprilično opsesivan odnos. Kada bi se neka od žena u mojem okruženju pojavila bez trunke šminke uvijek bi se našao “uviđavan” netko da ju sažaljivo pita je li iscrpljena, neispavana ili, nedajbože, bolesna. “Je li doma sve okej?”, bilo bi samo jedno od pitanja lažno empatičnog tona. A ako bi se ti make-up free dani nekim slučajem zaredali, iza leđa bi se redovno komentiralo da je “odustala”, “digla ruke od života”.
Slušala bih povremeno i anegdote o staroj gardi dama koje su se, u svih trideset godina braka, disciplinirano ustajale u pet ujutro kako ih njihovi supruzi nikad ne bi vidjeli nenašminkane, a tu i tamo bi mi na volej sletio i sumanuti argument da je “make-up dio higijene”. Svakim djelićem svog bića smatrajući šminku “nadogradnjom” koja je opcionalna, a ne nužna, upuštala sam se u posve apsurdne rasprave, uvijek u nastojanju da ispravim krive Drine, no svaka od tih debata ostavila me s mišlju da se zbog svog nenašminkanog lica moram ispričavati.
Na drugoj strani ekstrema, stajao je jedan od mojih bivših partnera koji je sve žene koje su se šminkale nazivao notornim glupačama. Iako se njegova mizoginost i toksičnost doimala posve suprotnom od stava da je “make-up dio higijene”, korijen je ustvari bio isti – posramljivanje. Jedan je žene zbog onoga što (ne) čine nastojao umanjiti “argumentom” da su prljave i da ne vode brigu o sebi, a drugi da su glupe i nesigurne, nepomirene s vlastitom prirodom. Gorljiva bitka koja je u srži imala tezu o slobodi odabira često se činila kao rat koji je nemoguće dobiti.
Prije svega nekoliko dana svijet su obišle fotografije nasmiješenog lica Pamele Anderson koja se na Tjednu mode u Parizu pojavila samo s hidratantnom kremom na obrazima. Žena koja je devedesetih godina slovila kao seks simbol, a čiji se “doprinos” svijetu najčešće svodio isključivo na njezin izgled, nedavno je izjavila da se njezin “pogled na šminku promijenio nakon smrti njezine make-up artistice”, te da je prihvaćanje vlastitog lica i starenja došlo kao prirodni nastavak otkrivanja sebe započetih objavljivanjem memoara i dokumentarca kojim je javnosti ogolila vlastiti život. Njezinu odluku da na Tjedan mode dođe nenašminkana smatrala sam divnim činom prihvaćanja i oslobođenja od okova očekivanja jer je to, za nju kao individuu, on simbolizirao. No, onda su medijske stupce počeli popunjavati hvalospjevi o neviđenoj hrabrosti kao da se u Parizu ukazala sama Ivana Orleanska,
Jamie Lee Curtis je Pamelino izdanje usporedila s “revolucijom”, a publika je pala u nezapamćeni delirij. Iako mi se ta podrška na, pljuvačini sklonom internetu, činila osvježavajuće lijepom, nisam se mogla oteti dojmu da u čitavoj priči nešto opet ne štima. Glavom mi se neprekidno motalo jedno te isto pitanje. OK, nekoliko njih. Zar zbilja živimo u svijetu u kojem su nenašminkana ženska lica toliko kontroverzna da se pojavljivanje bez nečega što je opcionalno, kao što je make-up, smatra prvoklasnim činom hrabrosti? Što to govori o tome kako društvo percipira žene? Što znači kad kažemo da se netko “usudio” izaći bez šminke? Čin hrabrosti uvijek podrazumijeva da riskiramo gubitak nečeg važnog. Kad spašavamo psića iz nabujale rijeke, riskiramo da se u tom hrabrom činu oboje utopimo. Pa pobogu, što točno riskiramo kad ne nosimo šminku? Da će naše prirodno lice, baš takvo kakvo jest, društvo smatrati neprihvatljivim ili čak ružnim? Zašto je to rizik? Zašto bi konstantno, pobogu, morali ganjati “ljepotu” kao jedinu vrijednost koju imamo kao ženska bića? Zašto ne možemo, naprosto, BITI?
U svijetu opsjednutom anti-agingom u kojem nam kozmetička industrija prodaje svakojake đakonije da bismo nekim čudom izbjegle prirodan proces starenja, posve je razumljivo da je Pamelin no-make up look dočekan s tolikim oduševljenjem. Vjerujem da je pozamašan broj žena naprosto frustriran i umoran od nastojanja da se zamrzne u dvadesetima i da smatraju ohrabrujućim vidjeti jednu zvijezdu kako na jedan fini event ide samo kose osušene na zraku. Pamela niti riječi nije rekla protiv nošenja šminke. Stekla sam dojam da za nju (!) kao osobu s jedinstvenim životnim putom to simbolizira čin prihvaćanja, te da želi inspirirati one koji se osjećaju slično. U videu za Vogue lijepo je objasnila da osjeća da se riješila pritiska da bude “najzgodnija djevojka u prostoriji”, da joj se više ne da “natjecati” i da za nju to znači slobodu i olakšanje. I njoj se taj čin doima “pomalo buntovnim”, što vjerojatno i jest kad te čitav život javnost gleda jedino kroz prizmu izgleda i status seks bombe koji si imao prije trideset godina.
No, ono što je problematično jest reakcija publike. Umjesto da joj daju podršku što radi ono što osjeća autentičnim, komentatori opet skreću pažnju na njezin izgled naglašavajući kako je svejedno “najzgodnija djevojka u prostoriji”. Nakon čitave ispovijesti o tome da joj “natjecanje da bude najljepša” nije više životna misija, fokus se iznova vraća na fizičku ljepotu kao najveću vrijednost. “Njoj ne treba šminka, ona je lijepa i bez nje” govori da je ljepota nešto čemu uvijek trebamo stremiti. Ako smo prirodno lijepi, možemo “riskirati”, OK je da se ne šminkamo jer društvo to može podnijeti. A ako nismo, sorry, baci se na posao s tim bronzerom i sjenilom i spasi što se spasiti da. Istina je da šminka nikome NE treba. Nitko nema obavezu biti “lijep”, niti je naša “gledljiva” pojavnost nešto što dugujemo društvu.
Slučaj “nenašminkana Pamela” još me jednom podsjetio na to da maštam o svijetu u kojem se žensko postojanje u svim njegovim formama neće koristiti kao bojno polje za dokazivanje naše vječite nedovoljnosti, a manjak boja i linija na licu se neće smatrati aktom pobune, nego jednostavno slobodnim izborom. Baš kao što će se izborom smatrati to da namažemo crveni ruž i izvučemo liniju tuša na kapcima jer smo, eto, baš tako poželjele. I da ćemo konačno prestati voditi bitke nad svime što jesmo ili nismo i konačno odahnuti od objašnjavanja zašto jesmo ili nismo. Nažalost, kraj tog puta, po svemu sudeći, ne nazire se na obzoru.
