Iz nekog, meni nepoznatog razloga, najviše volim analizirati kostimografiju u serijama i filmovima u kojima odjeća nije u fokusu, gdje je ona nekako suptilna, gotovo pa neprimjetna, gdje nema dramatičnih, “napucanih” kostima, a likovi izgledaju kao – pa, sasvim obični srednjoškolci koje srećeš ispred ulaznih vrata zgrade kad se vraćaju iz škole.
“Sex Education” definitivno ulazi u tu kategoriju. Iako ova mega popularna comedy drama, čija se četvrta i finalna sezona trenutno “gori” na Netflixu, ima itekako pedantno razrađenu kostimografiju, malo je vjerojatno da ćemo je po njoj pamtiti.
Coming of age tematika, unutrašnji razdori i dileme njezinih likova, zbunjenost oko traganja za identitetima i pitanjima seksualnosti u nježnim formativnim godinama, prikazani na način na kakav dosad nismo navikli, te poneka eksplicitna scena i emotivni naboj serije isprepleten sjajnim humorom, ono su što će se većini najvjerojatnije urezati u pamćenje.
“Sex Education” je serija koja “bukti” sadržajem. Ali, kostimografija, iako tek naoko u drugom planu, naprosto je sjajna, a možda je upravo to što je toliko nenametljiva i toliko srasla sa svakim likom pojedinačno ono što ju čini toliko genijalnom.
Ono što kod dobre kostimografije fascinira je njezina nevjerojatna uloga, njezina moć da vizualno nadogradi narativ, oboji ozračje priče, da u nijansama ispriča ono neizrecivo i dodatno “objasni” karaktere likova, oblikuje njihove identitete (ili dvojbe oko istog), te gledatelju ponudi uvid u njihova emotivna stanja, unutrašnje borbe i transformacije…
Kreirajući vizualne identitete likova iz fiktivnog gradića Moordale, kostimografkinje Rosa Dias i Daniella Pearman (koja je bila zadužena za izgled likova u četvrtoj sezoni) nisu bile vezane ni za koji povijesni period čije bi odrednice trebale poštovati. Look “Sex Educationa” je svevremenski i bezvremenski. Iako serija ima retro štih, u kojem se miješaju vizualne karakteristike mode osamdesetih i devedesetih godina, teško je reći da se radnja zbiva u to vrijeme. Ako je suditi po modi, ona se može događati bilo kada i bilo gdje.
Potpuna sloboda u izgradnji vizualnih identiteta likova može zvučati oslobađajuće, no ustvari je vraški težak zadatak. Jačina Rosinog i Daniellinog kostimografskog umijeća upravo je u tome što su likove trebale izgraditi “od nule”. Imajući na umu da okosnica serije čine upravo emotivna stanja likova, njihove težnje, dileme, interesi, pa i životne prekretnice, ali i set vrlo živopisnih karaktera, kostimografiju su mogle izgraditi jedino tako da potpuno urone u njihove osobnosti i senzibilitete.
Razmišljajući o tome što nose junaci “Sex Educationa”, moram priznati da ne mogu zamisliti da su odjeveni u bilo što drugo, odjeća koju nose pristaje im naprosto kao druga koža. Ustvari zvuči pomalo smiješno, no najupečatljiviji odjevni komad je Otisova, inače totalno neupečatljiva, retro prugasta jakna s kojim je njegov lik u potpunost srastao.
No, suptilnosti kostimografije unatoč, ne možemo reći da je moda u seriji podcijenjena ili da je zanemarena važnost koje društvo generalno pridaje odjeći. Koliko ju likovi vežu uz svoju samoekspresiju vidljivo je ponajviše kod rigorozne odluke nove ravnateljice da odjednom svi nose uniforme, u tome koliko Eric (Ncuti Gatwa) pridaje pažnje svojim stylinzima i kako putem nje pronalazi svoje oslobođenje i svoj identitet mladog gay muškarca, ili pak u tome kako ju Ruby (Mimi Keene) koristi da bi se prilagodila okolini nove škole u kojoj vrijede druga pravila i u kojoj tek treba steći status popularne cure.
Iako se čini da uopće ne mari za odjeću četiri sezone noseći jednu te istu jaknu, čak je i Otisovo (Asa Butterfield) zauzimanje za sebe prikazano kroz odbacivanje preuskih dolčevita u koje ga je Ruby tjednima stilizirala da ju ne bi bilo sram pojavljivati se s njim u javnosti.
Nitko od likova, ustvari, ne izgleda stilski senzacionalno, ali upravo u tome i jest poanta. Na koncu konca, riječ je o tinejdžerima koji se traže i u tom traženju izgledaju šlampavo, pomalo nezgrapno i na momente smiješno, baš kao što tinejdžeri, još neizgrađenih identiteta, obično i izgledaju. Za razliku od drugih serija u kojima su srednjoškolci glavni likovi, poput primjerice “Gossip Girl”, “Sex Education” nema pretenzije ponuditi publici show stopping outfite koji će se kopirati na ulicama. Zato što, budimo realni, tinejdžeri baš i ne nose show stopping outfite.
Dobra kostimografija ne služi kao modna pista koja će kreirati trendove već da realno iscrtava likove, čak i kad oni, u potrazi za sobom, izgledaju nespretno i blesavo. I “Sex Education” to toliko lijepo i nježno prikazuje. Paleta stilova u nastajanju kreće se od grungy looka koji isfurava Maeve (Emma Mackey), i koji odlično naglašava tamnu stranu njezine nepovjerljive ličnosti i njezine nezavidne životne situacije, preko pastelnog bućkuriša Lily (Tanya Reynolds) koji odražava njezinu ljubav prema vanzemaljcima, do šarene rapsodije i šljokica kojima Eric, što je sigurniji u sebe, sve više pomiče granice. U slučaju Aimee (Aimee Lou Wood), odjeća ima ulogu u prihvaćanju i nošenju s traumom seksualnog zlostavljanja. Za nju te traperice nisu samo traperice nego nešto što simbolizira događaj koji je dugo pokušavala premostiti, a njihovo spaljivanje čin otpuštanja.
Teško je ne osjetiti suosjećanje. “Sex Education” je zbilja jedna fenomenalna serija koja je dosad dobila hrpu nagrada i nominacija, ali definitivno premalo za kostimografiju. Jer je naprosto briljantna.
