Još davne 2008., Ivana Žalac, Margita Grubiša, Daniela Škarica i Marin Jelčić osnovali su arhitektonski ured SKROZ. Desetak i više godina kasnije, osim što su brojčano narasli, postali su i jedan od najnagrađivanijih ureda na našem uzbudljivom arhitektonskom terenu. Udruženje hrvatskih arhitekata ove ih je godine nominiralo u čak dvije važne kategorije. Tako je Eko farma crnih svinja u Slavoniji nominirana za najuspješnije arhitektonsko ostvarenje u 2021., a o njoj su pisali i svjetski mediji ozbiljnog arhi stasa kao što su Designboom, Dezeen, Divisare i Archello. Također, za nagradu “Bernardo Bernardi” za oblikovanje, nominirani su za projekt Novih gradskih stuba u Pločama. SKROZ-ovcima polazi za rukom projektirati “kuće i za životinjice pa ste i o njihovoj farmi za ekološki uzgoj peradi Kokošvaroš pored Samobora iz 2018. sigurno već čuli jer Designboom ponovno jest, a uskoro će i kravice imati fino dizajnirani dom. A čuli ste i za svježi projekt luksuznih kućica u Rovinju o kojima smo vam nedavno pisali. Za knjižnicu u Labinu su već davno nagrađeni, a naselje Flora u Njivicama na Krku koje su radili zajedno s Numenom fantastičan je projekt malih kućica apartmana za odmor u prirodi. Ima tu još puno projekata, ali da ne duljimo, poželjeli smo ih upoznati. I kažemo vam, SKROZ su super.
Krenimo SKROZ otpočetka za sve koji vas ne poznaju. Kako ste se okupili kao tim i krenuli u zajedničku avanturu.
MARGITA: Upoznali smo se na faksu, krajem davnih devedesetih, susretali se na vježbama, kavama i u klubovima… Neke prve kombinacije raznih ekipa stvarale su se oko natječaja koje smo radili u slobodno vrijeme, kad smo bolje skužili tko s kim klika, a onda se desila i suradnja u zagrebačkoj podružnici tadašnjeg ureda Randić-Turato. Prvi natječaj koji smo samostalno dobili uz Damira Gamulina, Igora Presečana i Zvonimira Kralja bila je Gradska knjižnica u Labinu 2007., a 2008. otvaramo zajedničku firmu – Marin, Ivana i ja za početak, a nešto kasnije nam se priključuje Daniela.
ŠKARICA: Osvojili smo pokoju nagradu, skužili kako tko funkcionira… Iako je bilo zabavno u Hrvatskoj, ja sam imala veliku želju otići izvan granica na doškolovanje. I dok sam se pripremala za postdiplomski, Margita, Ivana i Marin su odlučili raditi natječaj za Labin. Obje su akcije bile uspješne: oni su dobili prvu nagradu, a ja upis na željeni fakultet. Po povratku u Hrvatsku i nakon što su se neke stvari posložile, priključila sam se ostatku ekipe.
MARGITA: Nakon prvih 5 godina prilično neovisnog rada srasli smo nekako, posao se prelijevao, investitori su nam se smiksali, prirodno nam se desila fuzija, s tim da smo mi i dalje kao legura najrazličitijih materijala, gotovo nespojivih. No u kolektivu smo puno jači, svatko pojedinačno i svi zajedno, tako da je uslijedila nova petoljetka s malo drugačijim, evoluiranim oblikom firme, s više zaposlenih, više posla, drugim prostorom…
Možemo li arhitekturu nazvati avanturom? Kako gledate na svoju profesiju? Koja je uloga arhitekture?
ŠKARICA: Da… definitivno avantura, posebno u suludim okolnostima u kojima radimo. Svatko tko se ikad probao baviti arhitekturom zna da funkcioniramo kao neki multipraktik ( 5-u-1 psiholog, bankar, građevinar, poslovni savjetnik) i sve te uloge imaju isti cilj, a to je napraviti projekt s kojim ćemo na kraju i mi i klijent biti zadovoljni. Naravno da naš posao, ako je dobro finaliziran, donosi neprocjenjivu satisfakciju, no kompleksnost profesije iziskuje vrijeme, strpljenje i suradnju s nizom profesija te ponekad podsjeća na neprekidno igranje Minesweepera.
Uloga arhitekture je višeznačna. Educirani smo da mislimo o svemu jako široko i naš je posao u konačnici izuzetno odgovoran. Smisao arhitekture nisu lijepe kuće nego kakav one prostor stvaraju, dodavanje vrijednosti tom novom prostoru i to u kakvom je ona odnosu sa svojim neposrednim okolišem, uz vrlo bitan ekološki, socijalni i ekonomski aspekt.
MARGITA: Ma svako malo poduzetništvo u Hrvatskoj (ali i vani) je avantura. Kad smo mi otvarali, čak nije bilo ni poticaja za samozapošljavanje, a bome ni za razvoj malih tvrtki. Tad je to bilo i malo više od avanture, granično s ludilom. Avantura je i danas jer zbilja ne znaš što te čeka za par mjeseci. Kao da se navikneš djelovati bez obzira na sve i sa sviješću da može sve otići k vragu za godinu dana, al’ ipak radiš najbolje što možeš jer ne možeš protiv sebe.
Sâm posao projektiranja je opsežan, ali i zabavan i dinamičan, svaki projekt je drugačiji, svaka lokacija, svaki investitor, i to je divno… Meni osobno najveći problem predstavljaju neprimjerena očekivanja ljudi, uglavnom investitora, ali i suradnika – općenito nategnuti međuljudski odnosi.
Uloga arhitekture… Huh, ima ih valjda 1000. Od 500 funkcionalnih uloga koje mora zadovoljiti do onih suptilnijih uloga, kao npr. prostornih doživljaja koji se žele komunicirati, prenijeti korisniku, prolazniku… Zatim psihološke uloge, odgovornosti prema okolini…
Postojite više od deset godina, vaš tim je u međuvremenu narastao. Lijepa poslovna brojka je to. Čemu možete zahvaliti takvu dugotrajnost i uspješnost?
MARGITA: E to nas svi pitaju (smijeh) jer nikome nije jasno kako održati sklad 4 partnera. E pa nije sklad (smijeh). Promjenjivo je kao i vrijeme, ali to prihvatiš kao prirodu stvari. Ne znam, valjda je ključ u prihvaćanju.
ŠKARICA: Svi smo jako različiti, karakterno i po afinitetima, no to je baš ono što nam je u konačnici plus; svatko koristi svoju supermoć da pridonese grupi. Naravno, vrijednosti su nam zajedničke, tako da vjerujem da smo upravo zahvaljujući tome uspjeli tako dugo opstati. Znaju nam reći da smo kao neki bend. Dogovoriš se i radiš muziku skupa. Druga opcija je biti solo, što nam se ne čini dovoljno zabavnim.
Naravno, kad smo kod uspjeha vaši nagrađeni arhitektonski projekti prvenstveno govore o tome, a posljednja dva koja su u fokusu javnosti, domaće, ali i međunarodne, su dva projekta koja ste radili za životinje. To su Kokošvaroš i Eko farma za crne svinje. Kako je došlo do te suradnje?
ŠKARICA: Našem investitoru je bilo zastrašujuće saznanje da neka djeca iz ruralne okolice Zagreba ne znaju otkud jaje i što su koke nesilice. Cijela ideja Kokošvaroši zapravo je proizašla iz težnje da se djeca educiraju.
ŽALAC: Kokošinjac smo dugo priželjkivali projektirati. Kad nam je došao naš dugogodišnji investitor i prijatelj Željko Franja sa željom da projektiramo kokošinjac, taj je projekt istoga trena dobio status prioritetnog projekta. Uz investitora koji nam je dao potpuno otvorene ruke u projektiranju imali smo osjećaj velike odgovornosti i veliku želju da napravimo nešto što će djeci biti zabavno i blisko, ali da to i dalje ostane funkcionalan kokošinjac – jednostavan za uzgoj i održavanje.
Ekološka farma crnih slavonskih svinja naručena je nakon što su naši investitori „Sin Ravnice“ vidjeli Kokošvaroš i zaključili da upravo nas žele za autore svoje nove farme, što smo mi s oduševljenjem prihvatili.
Od milja ju nazivate arhitektura za životinje, kako je bilo projektirati „humane“ nastambe za životinje? Jeste li razmišljali o njihovim posebnim potrebama i željama? Je li to za vas bio izazov?
ŽALAC: Projektiranje nastambi za životinje ne razlikuje se puno od projektiranja stanovanja za nepoznatog korisnika. Životinje imaju svoje potrebe, hijerarhiju i strukturu koje morate poštivati ako želite da farma funkcionira bez prevelikog stresa za životinje. Veliki je izazov savladati jednu temu o kojoj realno ne znaš ništa i upravo je taj segment istraživanja i učenja ono što nas jako veseli. U načelu, farma mora funkcionirati kao jedan savršen stroj skrojen po mjeri životinja, ali mora osigurati jednostavan uzgoj i održavanje te imati dobru ventilaciju i osvjetljenje. Sve te parametre mi pokušavamo postići arhitekturom, a ne uvođenjem skupe tehnologije.
Je li konačno stiglo doba arhitekture za životinje?
ŠKARICA: Više je tu pitanje same ideje arhitekture za životinje, tj. percepcije arhitekture i njene namjene. Arhitektura za životinje se i prije radila, ali kad gledate projekte koji postoje, onda uglavnom nailazite na projekte za konje, pse, a rjeđe su to projekti za one „manje bitne“ – domaće životinje. Mislim da je više pitanje shvaćanja vrijednosti i dostupnosti arhitekture.
ŽALAC: Mi smatramo da je vrijeme za arhitekturu u svim segmentima gradnje, bio to poljoprivredni plastenik, farma za uzgoj životinja, višestambena zgrada, obiteljska kuća ili neka javna zgrada ili prostor. Sve što postoji u prostoru i čini sliku naše urbane i ruralne okoline sigurno će najbolje postaviti arhitekt, koji je školovan da sagleda širi urbanistički kontekst. To nikako ne isključuje druge struke koje su jednako važne, samo napominjemo da i u ovom segmentu ima prostora za arhitekte i arhitekturu.
Naravno, tu su i brojni drugi uspješni i nagrađeni projekt. Izdvajam knjižnicu u Labinu, ali i nedavni projekt Novih gradskih stuba u Pločama, za koji vam se možda smiješi nagrada “Bernardo Bernardi” za oblikovanje. Kako je bilo takve projekte raditi baš u tim sredinama?
MARGITA: Gradska knjižnica u Labinu bila je ekstremno izazovan proces. Raditi na slojevima industrijske baštine nama je predstavljalo ogromnu čast i odgovornost, a pritisak naših osobnih očekivanja da tome dodamo značajnu vrijednost bio je još i veći. Silni angažman na tom projektu zaista je urodio priznanjima struke i javnosti, i izvan RH, a feedback građanstva bio je dirljivo pozitivan. Generalno, svaku sredinu nastojimo istražiti, iščitati, osjetiti, no ova je bila posebno slojevita.
ŠKARICA: Stube u Pločama imale su potpuno drugačiji proces. Njihova trasa je bila definirana još prije 30-ak godina urbanističkim planom. Stube još nisu bile izgrađene, ali su građani tijekom godina intuitivno formirali put na mjestu gdje su bile predviđene, što je potvrdilo koliko je ova poveznica važna za grad. U arhitekturi rijetko kada imate priliku testirati ideju prije nego je ona doista izvedena, a ovdje je Grad imao upravo tu mogućnost.
Kad smo već kod nominacija za nagrade, uz već spomenute stube u Pločama, projekt Eko farme nominiran je za najuspješnije arhitektonsko ostvarenje iz 2021. Dvije nominacije pristigle od Udruženja hrvatskih arhitekata za istu godinu velika su pohvala. Koliko vam znače, jesu li presudne, jesu li veliki vjetar u leđa?
MARGITA: Na samom početku samostalne karijere labinska knjižnica nas je nagradila Nazorom, Bernardijem, Icogard excellence nagradom, nominacijom za Miesa… I tada smo zbilja dobili vjetar u leđa, ali i brzo sletjeli u realnost. Zatim je Kokošvaroš doživjela potpuno neočekivani uspjeh, što je bila satisfakcija posebne vrste zbog brutalno nepretenciozne arhitekture. Što se tiče ovogodišnjih nominacija, naravno da mi je drago što su projekti nominirani i što ih struka prepoznaje.
ŠKARICA: Nagrade je uvijek lijepo primiti jer su one potvrda struke i potvrda da idete u dobrom smjeru. Istovremeno one nisu presudne za posao.
ŽALAC: Ova nas je godina baš neizmjerno razveselila. Stvarno to nismo očekivali, obzirom da znamo koliko je dobrih realizacija bilo prošle godine. Nominacije su tim veće što znamo da je žiri obišao sve lokacije i imao priliku uvjeriti se uživo kako ti jako različiti projekti izgledaju i kako funkcioniraju.
Što čini jednu arhitektonsku priču uspješnom?
ŠKARICA: Dobar investitor – netko tko vam vjeruje da ćete napraviti dobar posao i zna vrednovati vaš angažman. Kvalitetan izvođač – netko tko doista prati projekt i trudi se da ga izvede prema vašoj zamisli. Sklon je suradnji i iznalaženju zajedničkog rješenja, čak i kad se radi o zahtjevnijem zadatku.
Optimalan vremenski rok, primjeren opsegu projektnog zadatka.
Zanimljiv proces. Ukratko, dobra suradnja i obostrano zadovoljstvo korisnika i arhitekta.
Za kraj, po meni jedan od ljepših projekata u Hrvatskoj u posljednje vrijeme jest turistički resort u naselju Njivice, na Krku. Već pogled na to zelenilo me potaknuo da odem tamo i odmorim. Recite mi više o tom projektu i ideji s kojom ste ga zapravo obnovili nakon dugo godina.
MARGITA: Da, tu smo si kao zadatak na prvo mjesto postavili očuvanje razrasle šume primorskog hrasta, i iako ne djeluje tako, arhitektura je ovdje bila manje važna. Rahli urbanizam postavljen još 60-ih godina prošlog stoljeća predstavljao je inicijalnu vrijednost koja se srećom morala zadržati. U zadanim pozicijama za objekte, ono čime smo manevrirali je bilo nastojanje da se osigura više intime, bolja orijentacija i pogled te sustav gradnje – isprobali smo ih 3 ili 4 s različitim potencijalnim izvođačima i odabrao se sustav koji neće trebati velike kranove za montažu (da se šuma dodatno ne ošteti) i koji će osigurati brzinu izgradnje te ostati u budžetu investitora.
ŽALAC: Urbanizam i očuvano zelenilo svakako su najveća kvaliteta ovog projekta, a možda je manje poznato, ali nama je jednako važno, da smo interijere radili u suradnji s NUMEN-om i da je grafike za naše kuće napravio Danijel Žeželj. Interijeri su se oslonili na kombinaciju pomalo asketskog oblikovanja s vidljivim betonom u interijeru, elementarnim materijalima i unošenja lokalne tradicije. Bilo je jako teško ostati dosljedan u ideji unutarnjeg oblikovanja s obzirom na budžet koji nam je bio zadan pa smo tako primjerice imali situaciju gdje je NUMEN ustupio svoje autorske nacrte stolica kako bi se stolice mogle izraditi u Kini po nižoj cijeni.
Na čemu trenutno radite i kakvi su planovi?
ŠKARICA: Vrlo raznoliko – od privatnih investitora do javnih građevina, od turističkih kuća do životinjica… Što šarolikije, to bolje! Mnogo različitih lokacija širom Hrvatske, a želja nam je raditi i na projektima izvan granica lijepe naše.
MARGITA: Projekti su nam standardno najrazličitijih tipologija. Album životinjsko carstvo i dalje punimo (trenutno kravicama) i to nas baš jako veseli. Od turizma, tu su i dalje turistički kampovi i naselja, od javnih površina pješačke staze s vidikovcima, sportska i dječja igrališta… Slijedi nešto stanovanja, nešto industrije, nešto infrastrukture, nešto interijera. Uglavnom, raznovrsno. A planovi… Osim par nadobudnih projekata, u fazi smo planiranja reorganizacije ureda, povećavamo tim. Ide nam treća petoljetka pa nam to prirodno donosi pomak u razvoju.
