Već me danima mrcvari neka prokleta viroza. Kotrljam se s jedne strane kreveta na drugi, zalijepljena za plahtu i umotana u onaj dosadni, zatupljujući osjećaj nemoći. Iako spavam barem dvanaest sati, dani su dugi kao stoljeća, a kratim ih gutajući sve moguće tragične vijesti, podsvjesno vjerujući da ću barem informiranošću kompenzirati svoju totalnu beskorisnost. No, budimo iskreni, od bjesomučnog scrollanja samo mi je još mučnije. Znate o čemu pričam. Prije svega dva tjedna “uživo” smo pratili “estradnu svadbu godine” lamentirajući naširoko o “ružnim” vjenčanicama i “dosadnim” tortama, a tek nekoliko dana kasnije novinske su retke zamijenile “ekskluzivne” vijesti koje se redaju iz “minute u minutu” donoseći nam jezive novosti iz opkoljenih ukrajinskih gradova, slike razrušenih trgova i zgrada u plamenu, kolone ljudi koji se nastoje domoći granice i uplakane djece koja izbezumljena šokom čuče u hodnicima podzemne željeznice. Televizijski dnevnici već danima započinju svoje programe zlokobnim zvukom sirena za uzbunu izvještavajući o moru izbjeglica, besciljnim pregovorima svjetskih vođa, ukrajinskom otporu i šokantnim prijetnjama, gotovo niti ne spominjući afere domaće političke scene ili pandemiju koja je čitave dvije godine dominirala medijskim prostorom. Pred ratom, najvećim zločinom koje čovječanstvo može zamisliti, sve je postalo manje važno.
NO, ONO ŠTO JE ZASTRAŠUJUĆE U ČITAVOJ TOJ PRIČI JEST DA JE U DIGITALNOJ ERI U KOJOJ ŽIVIMO ČAK I RAT, UNATOČ SVOJ SVOJOJ KOMPLEKSNOSTI, SVEDEN NA POVRŠNI SENZACIONALISTIČKI KLIKBEJT U KOJI MALOTKO ZAGREBE DALJE OD NASLOVA, OSJEĆAJUĆI SE POZVANIM DA, UNATOČ OGRANIČENOM ZNANJU KOJE IMA, IZNESE SVOJE MIŠLJENJE.
Vijesti se i dalje objavljuju po principu “tko prvi njegova djevojka”, bez obzira što suluda brzina objave vijesti utječe na to da se one ne stignu propisno provjeriti. Čak i nešto toliko nezamislivo stravično kao što je rat u režiji današnjeg bizarnog svijeta na momente izgleda kao groteska.
U neobičnoj simbiozi sa svakodnevicom i onim, posve uobičajenim i banalnim zadovoljstvima, i društvenim su se mrežama proširili valovi podrške i poruke solidarnosti. No, sve se doima poput nekog psihodeličnog tripa iz kojeg se nemoguće iskobeljati umnim naporima. Život ide dalje, a sve opet djeluje nekako nadrealno. Kao neka iskrivljena slika u razbijenom ogledalu. Ratni horor u Ukrajini izmjenjuje se s čarobnim fotkama egzotičnih destinacija, joie de vivrestoji uz bok sumraku čovječanstva, slike izbjegličkih kolona presijecaju beauty rutine i shopping kodovi za popuste, donedavni epidemiolozi i virolozi preko noći su napustili svoje ekspertize i prekvalificirali se u diplomate i političke analitičare, a širitelji umnog svraba koji su nekoć bili zaduženi da svima sole pamet kako “pandemija ne postoji” prebacili su se na novu teoriju da “rat ne postoji”. Zdenka iz Donjeg Dabrovca opet misli da je svijet sve izrežirao samo da nju prevari. I osjeća se pozvanom da, poput misionara, sve maltretira svojom pronicljivošću. One koje mare za patnju ukrajinskog naroda osuđuje se da ne mare dovoljno za neke druge patnje… Milijuni glasova, milijuni teorija, osuda na osudu i vječito natjecanje tko je moralno superiorniji, lažne vijesti koje dolijevaju ulje na vatru ionako rasplamsane panike, neizvjesnost i nepovjerenje… Totalni jebeni košmar.
Premda sam donedavno mislila da je to nemoguće i da smo s pandemijom dosegnuli završni level apsurda, svijet je odjednom postao još bizarnije mjesto. Ne znam koliko lekcija mi treba da usvojim gradivo, no prateći rast tenzija na ukrajinsko-ruskoj granici naivno sam smatrala da do rata neće doći, a ako i dođe da će takvo zvjerstvo zasigurno izbjeći zamku senzacionalizma i banalizacije. I da ga se baš nitko neće usuditi koristiti kao sredstvo za samopromociju. Nažalost, prevarila sam se.
ČAK I U VRIJEME RATA I HUMANITARNE KRIZE, OČITO, TREBA ZABAVITI NAROD. NIJE TREBAO PROĆI NITI JEDAN DAN RUSKE INVAZIJE, A DA SE TRAGIČNE VIJESTI O PRVIM ŽRTVAMA NE “UŠEĆERE” DEGUTANTNIM NASLOVIMA U KOJIMA SE ISTIČE KAKO PRI POGLEDU NA UKRAJINSKOG “SEKSI” PREDSJEDNIKA ZELENSKOG ŽENE VRIŠTE U EKSTAZI, DA SE PROCJENJUJE KOJI JE DRŽAVNIK ZGODNIJI ILI KOJI IMA JAČE NABILDAN BICEPS.
Naravno, nedugo zatim javile su se i kojekakve zvijezde i zvjezdice koje su tuđu tragediju odlučile iskoristiti za vlastitu samopromociju, pokazujući po tko zna koji put koliko su nijemi i slijepi i stvarajući dojam da je tuđa tragedija za njih samo još jedan content u nizu s kojim će zabaviti pratitelje. Jedna od glumica spjevala je dvije minute dugu poemu u kojoj, između redaka, za horor u Ukrajini optužuje Putinovu majku “koja ga nije dovoljno grlila” konstatirajući, na rubu plača, kako se rat “sigurno ne bi dogodio da ga je ona odgojila”, drugi su smatrali prikladnima da nas, po tko zna koji put, počaste pogledom na svu ljepotu svog bića, ali ovoga puta u solidarnom žuto-plavom outfitu, treći su se pojadali na nepravdu zabrinuti kako će rat utjecati na njihov godišnji odmor u Italiji, a četvrti su početak invazije smatrali prikladnim trenutkom da promoviraju svoje nadolazeće emisije. Sve to podsjetilo me na “ostani doma” kampanju kada su se celebi javljali iz svojih viletina s deset soba na Beverly Hillsu okruženih bazenima, wellnessom i teniskim terenima. Ništa se nije promijenilo.
No, budimo posve iskreni, javne ličnosti, razno razni celebrityji i influenceri, nalaze se u vremenima kriza u poprilično nezahvalnoj poziciji. Ako nešto kažu osuđuje ih se da progovaraju o nečemu o čemu nemaju pojma, a ako šute i nastave objavljivati svoje uobičajene #ootd postove, optužuje ih se da su seronje i ignoranti. Damned if you do and damned if you don’t. Što god da napraviš ili ne napraviš, usr’o si.
TEMELJNA ZABLUDA NAŠE DIGITALNE ERE LEŽI U TOME DA MOŽEMO PROCIJENITI KOME JE I KOLIKO STALO PO TOME ŠTO DIJELI NA DRUŠTVENIM MREŽAMA. I KOLIKO TKO STVARNO ČINI. OPSJEDNUTI SVOJIM TELEFONIMA I ISKONSTRUIRANIM STVARNOSTIMA ZABORAVILI SMO DA INSTAGRAM NIJE ŽIVOT I DA NITKO NIJE OBAVEZAN ZADOVOLJAVATI KRVOŽEDNE OSUĐIVAČE I PROCJENITELJE TUĐE MORALNOSTI.
No, ako slijedimo temeljne postavke pristojnosti i imamo u sebi još ponešto empatije (iliti ne jašemo na grbači tuđe tragedije), društvene mreže mogu biti poprilično moćno oružje. Ako već nismo vojni analitičari ili politolozi, ono što možemo iskazati je ono temeljno ljudsko što u sebi imamo, a to je podrška i solidarnost. Ne treba zanemariti da se danas lakše, nego ikada prije u povijesti, možemo ujediniti i organizirati, dijeliti konkretne vijesti i pomoći ugroženima, te na koncu konca, ako za to imamo kapaciteta, i spasiti pokoji život. Sjetite se samo koliku su ulogu odigrale društvene mreže kada je bila potrebna pomoć potresom razorenoj Banovini. Svijet možda i jest bizarno mjesto u kojem vladaju senzacionalizam i površnost i u kojem na momente zabljesnu kojekakvi narcisoidni izdanci ljudskog roda, no to ne znači da morate biti dio tog svijeta. Ako vam je pun kufer besciljnog lutanja virtualnim svemirom u kojem vlada totalni košmar i u kojem se itekako lako pogubiti, uključite se u Facebook grupu kao što je SOS Ukrajina. Čak i ako trenutno niste sposobni pomoći, podsjetit će vas barem da na svijetu, koliko se on god apsurdan i bešćutan na momente činio, i dalje postoji zrnce, ali jedno izuzetno moćno zrnce dobroga. Samo ga treba pronaći.
