Hoćemo li psihoterapiju napokon ukrcati na vlak (mentalne) higijene?

Psihoterapija ne bi trebala biti tabu. Zašto su mentalna higijena, briga o sebi i stručna psihološka podrška važnije nego ikad?
11.11.2026.
IMAGE SOURCE: Profimedia
RECOMMENDED

Nisam točno sigurna otkud bi ovaj tekst trebao krenuti, ali sam sigurna da ga želim napisati pa neka to bude dobar početak. Ako uspijem osvijestiti samo jednu osobu da psihoterapija već odavno nije i ne smije biti tabu tema, za mene će to biti uspjeh.

Živimo u vremenu u kojem je netko postao popularan na TikToku tako što si je zdrmao bananu u glavu, ali i dalje imam osjećaj da nedovoljno razgovaramo o esencijalnim životnim stanjima. Ili sranjima. Zapravo, tako je vjerojatno oduvijek bilo. Puno se lakše razgovaralo o vremenu nego o slonu koji je brzinom svjetlosti rastao u prostoriji. O frazi „guranje pod tepih” uvijek sam razmišljala kada sam još kao klinka usisavala naš dom.

Tepih je bio bijeli, debeli, malo grublji i čupav, a čišćenje njega prava bol u guzici. Ta će se bol u guzici u jednom trenutku preseliti na glavu pa ćemo moći drugima govoriti da nam je ona kao pretis lonac i da će jednog dana samo eksplodirati, baš kao što se to jedne nedjelje dogodilo kod nas dok je mama kuhala gulaš. Taj smo dan ručali ribanje kuhinje u crnom dimu. Pametnom dosta?

Kada glava postane pretis lonac

Postoji nekoliko razloga zbog kojih pretis lonac može eksplodirati: začepljen ventil, nepravilno zatvoren poklopac, prepunjenost ili naglo otvaranje pod tlakom. Ako se dobro sjećam, naš je predugo ostao na vatri i u njemu je isparila voda. Svim scenarijima zajedničko je da nešto u startu ili tijekom kuhanja nije štimalo. Možda to nismo primijetili na vrijeme, možda smo zažmirili na jedno oko, ali sigurno je da time nismo riješili ništa.

S ljudima je ponekad slično. Ne znamo uvijek što nam se događa pa glavobolju pripisujemo južini, pospanost kratkim i tmurnim danima, plitak dah stresu na poslu, a noćno buđenje u četrdesetima odmah lijepimo na perimenopauzu. Dok ne detektiramo što se zapravo događa, bauljamo po vlastitom dimu i čekamo da prođe još jedan dan pa da vidimo kako će biti sutra. Možda nam je teško o tome govoriti, možda ne znamo što bismo uopće rekli ni kako bismo opisali svoje stanje. A možda smo samo naučili da o takvim stvarima ne treba previše pričati. Ono što je sigurno jest da kad se ne osjećamo „pravima” teško tražimo pomoć. Ali zašto čekati eksploziju?

Anksioznost i ja: cimerstvo koje nisam odabrala

Svoju povišenu anksioznost sam osjetila davno. Danas vjerujem da je bila prisutna i u djetinjstvu, ali me ozbiljnije počela smetati početkom dvadesetih, kada u vlastitoj glavi nisam bila ni na nebu ni na zemlji. Nisam imala jasan smjer, nisam znala što želim raditi, studirati ni kako živjeti. Mislim da je to bio jedan od prvih ozbiljnijih šamara realnosti, trenutak u kojem sam shvatila da bi me, ako ne pronađem neku svoju svrhu, mogli pojesti trnci koji su me često noću držali budnom.

Prošla sam sve moguće doktore i od svih dobila ono što nitko u takvom stanju ne želi čuti: „Gospođice Veronika, nije vam ništa.” Maštala sam o nekoj maloj tabletici koja bi me vratila u poznata, bezbrižna stanja u kojima sam dotad živjela, ali sve je ostalo na maštanju. U jednom sam trenutku anksioznost nekako istjerala iz života i nastavila dalje, sve dok me nije ponovno posjetila, dobrih desetak godina poslije. Ovoga puta pošteno me razvalila. Što sam bila starija ja, bila je starija i ona, a naše vrijeme cimerstva danas mogu opisati kao žilavu borbu oko toga koja će prva odustati.

Jedan telefonski poziv koji je promijenio stvari

Okidač je ovoga puta bila odnos s potpuno toksičnom osobom, barem je to bilo ispravno detektirano. Naravno, prekasno. Kada sam nazvala mamu i pokušala joj objasniti u kakvom sam stanju, rekla mi je: „Ti bi trebala na terapiju sutra.”

Ne moram ni reći da je sutra već bilo prekasno, ali mi je danas važno da je – bilo. Imala sam veliku sreću s psihologicom koja mi je odmah sjela, unatoč tome što sam se mjesecima morala tjerati da odlazim k njoj. Često sam odlaske “ukrašavala” sladoledom, baš kao da nagrađujem malo dijete za obavljeni zadatak. Ne mogu kriti da sam se upravo tako i osjećala. Sve mi je to bilo poput nekog novog rebusa s kojim se prvi put susrećem.

Apple TV / Planet / Profimedia

Danas više ne mogu točno reći koliko sam dugo odlazila u kontinuitetu, ali dobro se sjećam trenutka kada mi je L. rekla da mogu dalje sama. Ta mi je spoznaja došla gotovo preko noći, ali vjerovala sam joj da je došlo dobro vrijeme i da se dalje vidimo po potrebi. Potreba je bilo, srećom ne više u tolikoj mjeri ni takvom intenzitetu, a ona je ostala osoba kojoj danas volim i želim otići. Čisto da me catchupa, da s njom podijelim neke friške stvari iz života i da mi potvrdi sve one moje pizdarije koje mi padaju na pamet.

I tu dolazim do nečega što mi je zanimljivo. Mnogi će reći da sam imala sreće što mi je upravo mama sugerirala da potražim stručnu pomoć. Vjerojatno i jesam. Jer očito je da je odlazak na terapiju i dalje u dijelu našeg društva nešto uvrnuto, nešto što se ne govori baš svakome. Prirodnije je možda čuti: proći će ti kada se udaš, mogla bi se malo okrenuti crkvi ili imaš previše slobodnog vremena za razmišljanje.

Whatever works, ali kada nam treba stručna pomoć?

I ja ću reći: whatever works. Svatko će svoj mir tražiti na neki jedinstven način i nemamo pravo osuđivati tuđe izbore dokle god ne ugrožavaju druge. Netko će redati maratone, netko obilaziti svijet, netko dobiti bebu ili udomiti psa. Netko će se okrenuti vjeri, a netko će se jednostavno otvoriti ljudima i pronaći mir u zajedništvu. Sve to može biti vrijedan dio nečijeg života. Ali važno je znati i prepoznati kada nam takvi izvori zadovoljstva i podrške više nisu dovoljni. Kada nam je potrebna stručna osoba, netko tko zna postaviti prava pitanja, pomoći nam prepoznati obrasce i ponuditi alate kojima ćemo lakše razumjeti sebe i vlastite reakcije.

Ne moramo sve moći sami. Zapravo, ne znam otkud nam je uopće došla ideja da bismo trebali, ali i sama ne živim tu tvrdnju.

Ipak, čini mi se da smo posljednjih godina napravili određeni pomak. O psihoterapiji se govori otvorenije, sve više mladih dijeli svoja iskustva u medijima i na mrežama, a odlazak psihologu ili psihoterapeutu više nije rezerviran isključivo za trenutke u kojima se čovjeku čini da mu se život raspada. I to je dobro. No jesmo li zaista skinuli stigmu ili smo samo naučili razgovarati o njoj u nešto prihvatljivijem pakiranju?

Jer i dalje postoje oni pogledi, komentari i pitanja koja nas tjeraju da se opravdavamo. Kao da je odlazak na terapiju automatsko priznanje da s nama nešto ozbiljno nije u redu. Pa mislim, ponekad stvarno i nije. Ali to ne znači da moramo doći do samog ruba da bismo zaslužili stručnu pomoć. A najveći pomak je u tome da prestanemo čekati rub.

Ne odlazimo liječniku samo kada više ne možemo ustati iz kreveta, ne čekamo da nam zubi počnu ispadati da bismo ih počeli prati, niti odlazimo na sistematski pregled isključivo kada posumnjamo na najgore. Zašto bi onda briga o mentalnom zdravlju morala funkcionirati po drukčijim pravilima? Mentalna higijena ne bi trebala biti nešto čega se sjetimo tek kada se pojavi problem koji više ne možemo ignorirati. Psihoterapija nije čarobni štapić, nije univerzalno rješenje za sve i vjerojatno nije potrebna svakome. Ali kada osjetimo da se sami više ne uspijevamo nositi s onime što nas opterećuje, traženje stručne pomoći nije slabost već odgovornost prema sebi.

Mentalna higijena nije rezervirana za krizne situacije

Jer u vremenu u kojem svakodnevno svjedočimo krizi međuljudskih odnosa, sve većoj netrpeljivosti i manjku empatije, baš je zgodno ostati čovjek. Čovjek koji je možda išao na psihoterapiju dok ga je društvo osuđivalo ili potiho govorilo „neću nikome reći”. Čovjek koji je prošao, ili će tek proći, svoj vlastiti El Camino i spoznao što znači snaga onog tamo nekog psihića koji sjedi preko puta tebe, a on bi najradije bio negdje drugdje. Čovjek koji je pronašao svoju svrhu i nije se libio pitati za pomoć. I na kraju, čovjek koji je bio svjestan da, ako ne napravi prvi korak, neće nikamo stići.

Apple TV / Planet / Profimedia

Vrijeme je da prestanemo čekati da nam se pretis lonac počne dimiti kako bismo sebi i drugima priznali da nešto nije u redu. Da prestanemo vlastite osjećaje gurati pod tepih i nadati se da će ih netko drugi ili nešto drugo riješiti umjesto nas. I da napokon prihvatimo kako tražiti pomoć nije poraz, nego najodgovornija stvar koju možemo napraviti za sebe. A onda i za ljude oko nas.

Dok društvo sad već ozbiljno puže po tlu, možda je vrijeme da dignemo glavu i glasno kažemo da je psihoterapija mnogima učinila život boljim ili barem prihvatljivijim nego što im se nekoć činio. It’s all fun and games, ali vrijeme je da na neko vrijeme odložimo tu bananu kojom smo se za lajk zveknuli u glavu i otvorimo usta za nešto što je u ovom trenutku ipak MALO važnije za društvo.

SAZNAJ VIŠE: