Ne postoji osoba koja nema neku svoju priču s Jadrolinije. Nekima je to samo kratka uspomena – miris mora na palubi, zvuk motora dok trajekt izlazi iz luke ili pogled na otok koji se polako pojavljuje na horizontu. Drugima su to mnogo veće, osobnije priče. U mom slučaju to su uspomene koje me prate gotovo cijeli život. Od djetinjstva svako ljeto putujem na Hvar i s Jadrolinijom sam prošla gotovo sve faze života – djetinjstvo, pubertet i sada zrelost. Za mene je trajekt uvijek bio više od prijevoza. Bio je početak praznika.
Jadrolinija: mjesto susreta i Uspomena
U našim dječjim glavama putovanje je trajalo satima. Glavna zanimacija bile su karte, konkretno Magarac. Dida, koji je inače bio prilično strog, na trajektu Petar Hektorović – koji je tada plovio na relaciji Split – Stari Grad – s nama je neumorno igrao karte cijelim putem. Kao da bi se odraslima promijenilo stanje uma čim bi zakoračili na trajekt. Strogost, nezadovoljstvo i svakodnevne brige ostajale bi na kopnu, a Jadrolinija je nudila tri sata plovidbe u kojima su odrasli bili neobično dobro raspoloženi. Svatko od njih je imao alter ego koji se samo pojavljivao na Jadroliniji. A tek mirisi. Postoje mirisi koji imaju moć vratiti nas u neko drugo vrijeme. Miris Petra Hektorovića za mene je upravo takav – onaj proustovski trenutak koji u sekundi otvori vrata djetinjstva. Zatim restoran.
Sestra i ja zavidno smo promatrale strance koji su sjedili za stolovima dok ih poslužuje konobar u odijelu s bijelim rukavicama. Danas se gotovo nijedan restoran ne može usporediti s tim glamurom kakav je tada postojao u našim dječjim očima. Širili su se mirisi hrane i sve je izgledalo nevjerojatno ukusno – čak i blitva i kuhani krumpir, koje kod kuće u to vrijeme sigurno ne bismo pojele. Mama nam je uvijek pripremala sendviče i ulazak u restoran bio je rezerviran uglavnom za strance, ali mirisi hrane širili su se po cijelom brodu i činili da i naši sendviči imaju okus putovanja.
Kasnije, u nekim tinejdžerskim godinama, došao je Tin Ujević. Tada više nisam željela biti viđena s odraslima jer su se na trajektu počele rađati prve simpatije. Sestra i ja bismo u salonu tražile neko novo mjesto, stavile discman sa slušalicama na uši i glumile frajerice. Danas mi je Jadrolinija mjesto odmora. Čim zakoračim na trajekt, moj mozak kao da već zna da napuštamo probleme, posao i stres i idemo prema otoku. Taj trenutak ima nešto gotovo ritualno u sebi. Ne postoji osjećaj koji se može mjeriti s tim – sloboda, radost, mir.
Priče s Jadrolinije
Možda upravo zato gotovo svatko ima neku svoju priču s trajekta. Neke su male i svakodnevne, neke su velike i životne. Neke su tek kratki trenutak – pogled prema horizontu, miris mora ili slučajan razgovor na palubi – a neke su toliko snažne da promijene cijeli život. Upravo na toj jednostavnoj činjenici temelji se i zanimljiv projekt koji je posljednjih godina pokrenula Jadrolinija. Postoje rečenice koje se često ponavljaju toliko puta da s vremenom prestanemo razmišljati o njihovom pravom značenju. Jedna od takvih je i ona da je Jadrolinija brodar s više od osam desetljeća tradicije. Osamdeset godina plovidbe na desecima linija duž cijele hrvatske obale, u svakodnevnim polascima koji povezuju kopno i otoke.
Ali što zapravo znači osam desetljeća plovidbe?
To su na tisuće jutara kada se brodovi otiskuju iz luke, milijuni putovanja i bezbroj života koji su se ukrcali na rampu i iskrcali na nekoj drugoj obali. To su povratci kući i prvi odlasci, rastanci i ponovni susreti. To su povijesni trenuci, svakodnevne brige, male radosti, tuge, ljubavi i sjećanja koja su se tijekom godina ispisivala na palubama bijelih brodova. Kroz desetljeća Jadrolinija je razvijala i svoj komunikacijski jezik.
No, posljednjih godina Jadrolinija se u svojoj komunikaciji sve više oslanja na jednu jednostavnu, ali snažnu ideju: Liniju života. Jer brodovi nisu samo put prema ljetu. Oni su svakodnevica onih koji na otocima žive cijele godine. Oni su put do škole, posla, liječnika, obitelji. Linija koja spaja obale, ali i živote. Upravo iz tog razumijevanja nastala je i svojevrsna tiha revolucija u komunikaciji Jadrolinije.
Jedan od takvih projekata predstavljen je početkom 2025. godine – Jadrolinija magazin. Riječ je o časopisu koji izlazi u digitalnom i tiskanom izdanju. Njegova je ideja jednostavna: ispričati priče ljudi koji su na neki način dio Jadrolinije. Prva tri broja nastajala su gotovo istraživački.
A onda je tijekom pripreme trećeg broja stiglo jedno pismo. Putnik Thomas Riedel poslao ga je potpuno samoinicijativno, naslovljeno „Zašto volim brodove“. U njemu je opisao svoj život i putovanja Jadranom, te način na koji su trajekti postali dio njegovih osobnih uspomena. To pismo otvorilo je jedno jednostavno pitanje – koliko još takvih priča postoji? Odgovor je stigao vrlo brzo.
Uoči pripreme četvrtog broja Jadrolinija magazina na društvenim je mrežama objavljen poziv: podijelite svoje priče s trajekta. Bez ograničenja forme, dužine ili teme. Lavina koja je uslijedila iznenadila je i same autorice projekta. Pristiglo je više od sedamdeset poruka. Duga sjećanja, kratke anegdote, smiješne priče, osobna razmišljanja, fotografije, čak i poezija.
Ovo je samo nekoliko njih.
„Jutra u 5:30 iz Visa. Ista relacija, ista posada, isti brod. S vremenom shvatiš da ti ti ljudi postanu dio života. Posada Petra Hektorovića nisu samo kolege – to su ljudi koji ti nedostaju kad ih nekoliko dana ne vidiš.“
— Nađa Ramić
„Moj tata Sergej Mihić nije baš vješt s društvenim mrežama, ali bio je presretan kad smo mu ispričali za vašu ideju. Razlog je jednostavan – on je doslovno rođen na brodu. Naime, rođen je na M/B Postira. O toj je priči svojedobno izašao i novinski članak pod naslovom ‘Dječak brži od broda’, a upravo tako bismo željeli nazvati i ovu priču.“
— Helena Mihić
„Trajekt nije bio izlet, nego dio obiteljskog ritma. Pisao sam školske zadaće na brodskim stolovima dok smo plovili prema Brbinju, između kamiona i alata. Bio je to i prijevoz i učionica – ali prije svega most koji vodi kući.“
— Teo Maras
„Postoje tri tipa ljudi na trajektima. Oni koji se dižu sa svojih mjesta prije pristajanja. Spuštaju se u garažu da izađu prvi. Oni koji stoje u redu kad trajekt pristane i mirno čekaju da izađu. I postoje oni koji sjede i promatraju sve koji izlaze. Ima nešto u njima. Kao da posjeduju neku tajnu mudrost. Nigdje ne žure, ne trebaju bit prvi. Puštaju da se sve raščisti, ogoli, napusti. Prije nego oni izađu. Kao da tim činom posjeduju moment odlaska. Oni će otići kad svi otiđu. U miru i bez borbe.“ Mia Maras
„Kupila sam kartu za Preko bez plana. Htjela sam samo jedan dan na otoku. Taj put me doveo do Pašmana i do Jakova, današnjeg supruga. Danas je trajekt dio našeg svakodnevnog života. Nekad karta za izlet, danas karta za dom.“
— Nikolina Mudri
„Trajekt je za mene bio most između Visa i Splita – između posla i ljubavi. Svaki slobodan trenutak vodio me prema djevojci koju sam upoznao tijekom sezonskog rada. Najdraži dio putovanja bio je ukrcaj na Petra Hektorovića: miris soli i goriva, zvuk motora i pogled prema horizontu. Dva i pol sata plovidbe bilo je vrijeme iščekivanja. Najteži su bili rastanci na rivi. Jednom sam krenuo bez najave, skrivajući dolazak kao iznenađenje. Iznenađenje u njezinim očima izbrisalo je sav umor puta.“
— Stefan Prculovski
„Snimio sam dronom pristajanje Petra Hektorovića u višku luku. Tek iz zraka vidiš pravu koreografiju pristajanja – pokrete posade, preciznost, ritam. Nakon objave videa iz Jadrolinije su me pozvali da povratnu plovidbu provedem u kabini kapetana. Tada sam iz prve ruke vidio koncentraciju i mir s kojim se donose odluke na mostu. Jedna kava i štrudla od jabuke otvorile su mi potpuno novu dimenziju putovanja morem.“
— Filip Filković Philatz
„Moja mama i tata upoznali su se na brodu Jadrolinije. Mama se tada vraćala iz Ancone, gdje je bila u posjetu svom zaručniku Talijanu. Moj tata je u to vrijeme bio kapetan duge plovidbe u Jadroliniji. Upoznali su se sasvim slučajno – na provi broda. Tata je izašao na zrak, mama također, i započeli su razgovor koji je promijenio sve planove. Mama je nakon tog putovanja raskinula zaruke i udala se za mog tatu.“
— Andrea Jelavić Sako
„Mi s kopna nekoliko stvari vežemo za ljeto: bezbrižnost, more, sunce i Jadroliniju. Nekoliko dana godišnje pobjegnemo od tramvaja, trolejbusa i automobila i dani postanu gorenje na suncu, slana koža i pogled uprt u horizont kojim redovno prolazi nama neobično prijevozno sredstvo – brod. Nama djeci vrhunac dana bio je suton, kad uz mol pristane veliki bijeli trajekt. Čim bi posada svezala užad i otvorila vrata, trčali smo prema stražnjem dijelu broda, penjali se uz konope i skakali u more. Plivali smo i ronili oko trupa, dodirujući ga iznad i ispod površine, sve dok nas posada ne bi otjerala na obližnju plažu. Odatle smo gledali brod okupan zalaskom, kamenčićima pravili žabice na površini mora, maštali kuda sve plovi i gdje ćemo jednoga dana i mi otići.“
— Lejla Kajić
U svim tim pričama jedna se misao stalno vraća: brodovi nisu samo prijevoz. Oni su prostor susreta, sjećanja i života. Zato će u četvrtom broju Jadrolinija magazina, koji izlazi nakon Uskrsa, čak dva članka biti posvećena upravo tim pričama putnika. Ali čini se da je ovo tek početak. Jer kada jednom otvorite prostor ljudima da ispričaju svoje uspomene, shvatite da ste pronašli nešto više od komunikacijskog projekta ili marketinške ideje. Otkrivate da ljudi žele pričati, žele dijeliti trenutke koji su ih oblikovali. Jer priče su, na kraju, način na koji razumijemo svijet i jedni druge.
