Kada sam bila mlađa, uspjeh mi je izgledao precizno. Isuviše precizno. Ne baš kao određeni posao ili iznos na računu, ali kao neka zamišljena verzija života u kojoj su stvari posložene kako sam zamislila, na primjer u kojem ću gradu živjeti (i ne, to nije nijedan grad na Balkanu). Perfekcionizam na djelu: napraviš plan, dovoljno se trudiš, malo skreneš po potrebi, ali se držiš pravca i, ako sve odigraš kako treba, završiš otprilike tamo gdje si zamislila. Jednostavna jednadžba. Osim što život ne ide tako.

S vremenom sam shvatila da neke od najboljih stvari koje su mi se dogodile nikad ne bih mogla ni zamisliti, a kamoli isplanirati, a neke za koje sam bila uvjerena da ih želim pokazale su se potpuno pogrešnima za mene i donijele puno glavobolje, blago rečeno. Nikakvo originalno otkriće, ali postoji velika razlika između toga da nešto „znate“ i kad počnete živjeti u skladu s tim.
PERFEKCIONIZAM JE UPRAVO SUPROTAN USPJEHU
Kao urođenom selektivnom perfekcionistu, odricanje od savršenstva djelovalo mi je kao sudbina gora od smrti. U mojoj glavi to je bilo jednako spuštanju kriterija. Kao da se trebam zadovoljiti prosječnim ili naučiti izgovarati onu groznu rečenicu „dobro je i ovako“. Bila sam u krivu.
Visoki kriteriji (na što god da se odnose) i perfekcionizam nisu ista stvar. U praksi možete napraviti odličan posao, a da svaka njegova faza ne mora biti odlična. Možete živjeti veliku ljubav s osobom koja ne zadovoljava svaku stavku na nekom imbecilnom zamišljenom popisu. Zdrava ambicija ne znači unaprijed napisan scenarij vlastitog života.

Savršenstvo nije samo nedostižno. Ono je toksično jer nam ostavlja samo jedan prihvatljiv ishod.
Ako ste zacrtali da uspjeh znači točno određenu stvar ili dob do koje nešto morate postići, sve ostalo automatski izgleda kao neuspjeh. Možda vam se putem otvori prilika koju niste planirali, ali je ne prepoznajete jer ne izgleda kao ona koju jeste. Perfekcionizam se voli prerušiti u ambiciju, iako se zapravo ponaša kao rigidnost. A rigidno se lomi. Najgore ropstvo je ono koje imamo prema vlastitoj ideji samoga sebe.
Osobno, to sam najbolje shvatila kroz posao. Moja luda glava na početku je svaki put tražila da nešto bude savršeno prije nego što ga pustim u svijet. Ne optimalno, savršeno. Ovo me dovelo do prokrastinacije, blokada i… toga da nisam bila u stanju pustiti ni sebe i stvari u svijet. Greška? Nisam si je umjela oprostiti.
Stvarni rad, a i život, uglavnom funkcionira sasvim obrnuto. Napravite nešto, nešto bude super, negdje pogriješite, dobijete reakciju pa u odnosu na nju idete dalje. Nekad u istom smjeru, nekad ga mijenjate. Ako je verzija broj jedan bila lošija, verzija broj pet vjerojatno će biti bolja upravo zato što su prethodne četiri postojale. Ne možete unaprijed znati ono što ćete naučiti tek kada nešto napravite i sva teorija pred egzekucijom zna pasti u vodu.

Isto vrijedi za ljubav, samo s puno više emocija i znatno manje Excela. Savršena osoba? Samo u našoj glavi. Stvarna osoba prije ili kasnije ostavlja čarape tamo gdje ne treba i dolazi sa životom koji je postojao prije nas. Sve to ne znači da trebamo pristajati na odnose u kojima nema kriterija, ali zna se gdje se kompromisi mogu praviti, a gdje ne.
Najgore je kada zahtjev za savršenstvom okrenemo prema sebi. Ako prvo moramo (odaberite s liste) izgledati bolje, zarađivati više, biti sigurniji, manje komplicirani i konačno riješiti sve vlastite probleme da bismo bili spremni za ljubav i/ili uspjeh, postoji realna mogućnost da ćemo biti spremni negdje oko 147. godine, ako i tad.
I onda, na sve to, još činjenica koju nitko ne voli: ogroman dio života ne kontroliramo.
Prodisala sam otkako sam zauzdala svoj perfekcionizam. Ponekad i dalje pomoli glavu pa moram obavljati razgovore sama sa sobom, ali to je OK. Ne želim manje. Naprotiv. Samo više ne očekujem da mi želje dođu u pakiranju koje sam unaprijed odabrala. Čini mi se da uspjeh počinje kada osjetimo da postoji više od jednog načina na koji stvari mogu ispasti dobro.