Zadnjih godina uvjerili smo se da je danas savršeno tijelo pitanje discipline. Još jedan trening. Još jedan tretman. Još jedan lijek u injekciji, odlazak estetskom doktoru ili kirurgu. Odavno je prestalo biti važno što je naše tijelo uistinu i kako se u njemu osjećamo. Naš bi dobar osjećaj trebao biti izravno proporcionalan disciplini i trudu koji ulažemo u njega. Primorani smo na to da se prirodno podrazumijeva da žena uvijek radi na sebi. Mrzim te riječi “rad na sebi” u beauty i wellness kontekstu. Ženu koja nema plan kako nešto na sebi fizički poboljšati danas je gotovo nemoguće sresti.
Istodobno, ideal izgleda mijenja se sve brže. Devedesetih je trebalo biti izrazito mršava. Nakon toga stigle su umjetne Kardashian obline, zatim mišići, pa zategnuto tijelo, pa pilates tijelo, pa djevojka posvećena wellnessu, pa dugovječnost… Svaki novi trend ideala predstavlja se kao naprednija, zdravija i mudrija verzija prethodnog. Ono što se nikada ne mijenja jest osjećaj da žena nikad ne stigne tamo gdje bi trebala biti.
Nedavno sam naišla na rečenicu koja savršeno sažima taj mehanizam. Bolje od bilo koje druge analize koju sam pročitala.
“Savršeno tijelo stalno izmiče jer savršenstvo nikada nije bilo zamišljeno kao nešto što se uistinu može dosegnuti.”
Eto, to vam je to. Konačan odgovor na pitanje zašto se standardi ljepote mijenjaju toliko brzo. Nitko nije konačno otkrio bolji način života. Pogotovo ga nisu otkrili doktori dugovječnosti inspirirani tech bro fantazijama koje prodaju više ženama nego muškarcima. Poanta je da cilj ne smije mirovati. Kad bi postojao trenutak u kojem bismo ga sustigle, cijeli bi model psihološkog i financijskog izrabljivanja prestao funkcionirati.
SAVRŠENO TIJELO NIJE ODREDIŠTE VEĆ POKRETNA META
Dok se približavamo jednoj verziji ideala, pojavljuje se nova. Kada prihvatimo da nije nužno biti izrazito mršava, poželjno postaje biti snažna. Kada snažno tijelo postane uobičajeno, fokus prelazi na hormone, upale, dugovječnost, biološku dob, kvalitetu sna i oporavak. Svaka nova faza djeluje razumnije i progresivnije od prethodne, ali zajedničko im je jedno: svaka je šireg djelovanja od prethodne i svaka je za koji stupanj opsesivnija, a uz to ju je sve teže odrediti. Tako smo stigli i do toga da smo dobrovoljni pokusni kunići koji sebi ubrizgavaju injekcije neprovjerenog učinka i podrijetla koje nam uvaljuju muški doktori.
Danas više ne kupujemo samo kozmetiku, članarine ili željezo u tabletama. Sad je odlazak pod nož normalna stvar gotovo kao odlazak frizeru, a sve to zajedno trebalo bi nam omogućiti da kupimo osjećaj da ćemo uskoro postati osoba koja napokon ima sve pod kontrolom.
U cijeloj ovoj priči nikada se ne govori o vremenu. Novac je lako izračunati, vrijeme ne. Zaboravili smo da nam je vrijeme i najvrjedniji resurs i najveći luksuz.
Koliko sati tjedno odlazi na razmišljanje o tijelu? Tijelo bi trebalo biti ono što nas nosi kroz život. Ne ono čime se bavimo cijeli život.
To ne znači da njega, trening ili estetika nemaju vrijednost. Dapače. Volim beauty industriju. Radim u njoj i vjerujem da proizvodi, moda i rituali njege mogu biti izvor zadovoljstva, kreativnosti i samopouzdanja. I zdravlja, naravno. No, kada ove stvari prestanu biti dio života, a postanu njegov organizacijski princip, nastaje karambol. I nestaje vrijeme da se bavimo drugim stvarima koje su itekako životno važne.
Zamislite što bi žene mogle izgraditi kada bi prestale sebe doživljavati kao probleme koje treba riješiti.
Ovo je pitanje raspodjele energije. Što bi se dogodilo kada tijelo više ne bi bilo najveći potrošač naše pažnje? Kada bi sati provedeni u razmišljanju o tome kako izgledamo postali sati provedeni u učenju, stvaranju, pokretanju nečega vlastitog ili jednostavno životu koji nije neprestano usmjeren prema ogledalu?
Možda odgovor nikada nećemo moći izmjeriti. Ono što možemo vidjeti jest koliko smo lako prihvatile ideju da je sasvim normalno sebe doživljavati kao projekt bez završetka. Kao popis nedostataka koji se samo mijenja iz sezone u sezonu.
