Do sad sam bila samo jednom u Parizu sa svojih 15 godina, kada mi ni vožnja Senom, ni Louvre nisu bili pretjerano zanimljivi. S tog putovanja najviše pamtim cabaret show u Moulin Rougeu, kavu sa šlagom od 6 eura na Montmartreu i izvrsnu patku u restoranu kojem ne znam ime, ali znam da se u životu nisam toliko prejela. Dakle, nisam relevantna osoba koja može pričati o istinskom turističkom doživljaju Pariza (čak se ni na Eiffelov nisam popela jer je lift bio pokvaren, a mi smo bili gladni), no kad se sada sjetim tog puta, budi mi lijepe uspomene. Je li Pariz bio slikovit prikaz grada ljubavi iz romantičnih filmova? Meni tada jest.
No ne mogu reći da nisam primijetila kante prepune smeća, da nisam izbjegavala sumnjive ulice, da nisam micala pogled od napasnih prodavača bespotrebnih stvarčica i da nisam držala torbicu čvrsto uza sebe kako je netko ne bi ukrao. Sve to jesam. Jedino strah od stjenica u hotelskim sobama nije tada postojala. Najezda ovih nametnika po čitavom Parizu prošlo ljeto definitivno je ubila romantiku ovoga grada.
Pariz, grad ljubavi, svjetlosti i mode, desetljećima je prikazan kroz medije i kinematografiju kao romantično mjesto, prožeto bogatom poviješću, kulturom i glamurom. Kultni filmovi i serije doprinijeli su ovom idealiziranom prikazu, pritom oblikujući visoka očekivanja turista koji posjećuju Pariz. Ovaj grad doista jest sve od navedenog, može vas šarmirati, no tamna strana koju on nosi (poput drugih europskih metropola), prešućena je u neodoljivo romantičnim kinematografskim djelima. Kada upoznate ne tako lijepu stranu Pariza, ona vas može toliko šokirati da razvijete- Pariški sindrom.
Što je to Pariški sindrom?
Naravno da je TikTok počeo trollati Pariz. Ljudi dijele svoja iskustva, većinom razočarani lažnim sjajem grada, kao da ih je sam grad izdao. Jedna je djevojka snimila video pod nazivom „France made me cry“ rekavši da se osjećala izoliranom jer svi oko nje pričaju samo francuski. Jezična barijera u kombinaciji s drugačijom kulturom uvelike može utjecati na osjećaj dezorijentiranosti i razočaranja među turistima koji ne dolaze iz Europe. Jezična barijera nije jedini problem Pariza: turisti mogu naići na bučan, ponekad prljav grad, obilježen upečatljivim socio-ekonomskim kontrastima. U kakav je to Pariz Emily došla?
Kontrasti između idealizacije i stvarnosti mogu stvoriti kognitivnu disonancu među nekim turistima, suočavajući ih s velikim kulturnim i emocionalnim šokom koji je poznat pod nazivom Pariški sindrom. Ovaj fenomen otkrio je 1980-ih godina japanski psihijatar dr. Hiroaki Ota. Radeći u bolnici Sainte-Anne u Parizu, suočio se s primjetnim povećanjem broja japanskih pacijenata koji su imali teške psihičke simptome tijekom boravka u glavnom gradu Francuske. Među tim simptomima bili su napadaji tjeskobe, poremećaji ponašanja, pa čak i zabludni stavovi.
Dr. Ota je zatim krenuo ispitivati detalje ovih intenzivnih psiholoških reakcija među japanskim turistima koji posjećuju Pariz. Kroz svoje istraživanje, također je istraživao medicinsku i psihijatrijsku povijest pacijenata, nastojeći uspostaviti korelacije između ovih čimbenika i razvoja Pariškog sindroma. Danas se još uvijek vode rasprave je li riječ o stvarnom poremećaju ili urbanoj legendi, no činjenica je da svake godine oko 20 japanskim turista koji posjećuju Pariz doživi slične simptome. Ako Pariz ne ispuni očekivanja, najčešće se javljaju simptomi poput halucinacija, ubrzanog rada srca, vrtoglavice i mučnine.
Iako je riječ o kompleksnom fenomenu koji je teško dokazati i uvrstiti kao relevantan poremećaj u medicinske knjige, iz njega izvlačimo vrlo važnu poruku: ne vjerujte idealiziranoj slici glavnog grada Francuske. Vješto uređene fotografije svjetlucavog Eiffelovog tornja, šarmantnih uličica i prekrasnih žena s minimalno make upa koje viđamo po društvenim mrežama, samo su djelić ovog zanimljivog grada. Pariz vas doista može osvojiti, ako prihvatite da neće baš uvijek biti glamurozan.
