Postoje li danas odjeća i moda bez viralnih trenutaka na mrežama

Doechii na štiklama, Donatella i Hyunjin, Demna i Gucci - moda se bavi svime osim odjećom jer se utjecaj brenda ogleda u njegovom otisku na društvenim mrežama
16.03.2025.
IMAGE SOURCE: Imaxtree
RECOMMENDED

“Ako nije izašlo na društvenim mrežama, nije se ni dogodilo.” Odavno me ne čudi da je ovo princip po kojem gotovo sve stvari funkcioniraju; pravac u kojem smo civilizacijski krenuli odavno je jasan. Nekad nam ide u korist, nekad samo izuzetno nervira i/ili zabavlja, a ponekad vodi u sunovrat. Treba biti hladne glave i u stanju manipulirati društvenim mrežama. Kao pripadnik generacije koja je odrasla bez njih, u stanju sam (i dalje) promatrati Instagram i TikTok s određenom dozom distance, te vagati dobro i loše. U općoj kakofoniji informacija kojima smo bombardirani, moda, Tjedni mode, studentski protesti i Palestina užasno se izjednačavaju u podjednakoj očajničkoj borbi za pažnju, baš kao što su 2007. u medijima jedna do druge stajale vijesti o tome da je Britney obrijala glavu zajedno s bombardiranjem Iraka.

Ako se držimo “samo mode”, cijeli Fashion Month završio je u Parizu 11. ožujka, ali se čini da je njegov aftermath sačuvan za nekoliko dana kasnije. 13. ožujka odjeknule su vijesti više nego ijedna revija kada su tog dana objavljene informacije da Donatella više neće biti kreativna direktorica brenda Versace, a zatim i da Demna prelazi u Gucci. Ove dvije vijesti gotovo su potisnule sve kolekcije u pozadinu.

Kako je to moguće? Da se ne lažemo, attention span većine realno je na razini zlatne ribice. No offence. Najtoksičnija osobina modne industrije je taj osjećaj da je ono što se dogodilo prije tri dana zapravo bilo prije tri mjeseca. Vrijeme ovdje drugačije teče. Tako i mjesec mode već danas izgleda kao da je bio u magli — a to definitivno nije dobro ni za kupce i promatrače ni za brendove. U srcu svega leži dilema između stvaranja viralnih trenutaka na internetu i dopuštanja da odjeća govori sama za sebe.

Priče o promjeni koja se odavno dogodila na relaciji dizajn-dizajner-kreativni direktori-utjecaj (niz nastavite sami), kao i kako je “nešto trulo u državi Danskoj”, već su na rubu mlaćenja prazne slame. Mnogi kritiziraju, malo njih nudi kreativna ili u praksi primjenjiva rješenja (ako vas ovo podsjeća na politiku, pun intended). Mogu govoriti o svom osobnom osjećaju, a to je da su samoproklamirani stručnjaci svuda oko nas i da mi ih se ne da više slušati. S izuzetkom nekoliko rijetkih primjera, sve Tjedne mode ovaj sam put pratila isključivo putem vizuala i to, u prvoj liniji na Instagramu i dijelom na TikToku. Bilo da su u pitanju lajvovi, storiji uzvanica ili suradnika, te komentari, sama odjeća i detaljnije proučavanje fotografija na red su stigle u drugom krugu i to jedino ako su me uopće dovoljno zaintrigirale za drugi krug.

Zatim sam naletjela na BOF članak u kojem koriste AI tool kako bi izmjerili učinak sadržaja koji su generirali korisnici na društvenim mrežama oko vodećih modnih brendova i trenutaka “za pamćenje” (koje ne znam baš tko će pamtiti danas kad se riječ iconic vrlja kao dobar dan). Analizirano je više od 2,300 objava korisnika na Instagramu i TikToku tijekom milanskog Tjedna mode. Od viralnih trenutaka do neočekivanog interesa za brendove, prikazali su što je odjeknulo, zašto se to širilo na društvenim mrežama i što nam to govori o onome što je danas važno kupcima.

Sasvim očekivano, na vrhu liste je DSQUARED2 sa svojom proslavom 30 godina branda, zatim Moschino, pa Versace, Antonio Marras (iznenađenje, priznajem), Fendi je jedno mjesto ispred Prade, iza koje su Dolce&Gabbana i Ferragamo. Da ne bude zabune, ovdje se ne mjeri koliko je koji brend “hvaljen”, već trakcija koju je svaka revija donijela na Instagramu i TikToku. Ako nas je nešto naučila obitelj Kardashian, onda je to da loš publicitet uglavnom ne postoji.

U prijevodu: najvažnije je koliko se oko koga virtualno lajalo.

Kad kažem lajanje, ne mislim to čak ni ni u posebno negativnom kontekstu. Naravno, detaljnija analiza uključuje prvo izdvajanje “najboljih momenata” od kojih više od pola nema nikakve veze sa samom odjećom (s izuzetkom Moschino Spaghetti bag), a tek nakon toga osvrt na samu odjeću i revije. Prvi kriterij utjecaja ipak ostaje, narodnim jezikom rečeno, lajanje po Instagramu i TikToku.

Da bacim prvi kamen ne mogu, uostalom, koliko god voljela neke dizajnere, i sama sam više pratila ono što se događa oko njih, pa i tzv. front row tako što sam pregledavala Instagram Nadie Lee Cohen i njene pariške dnevnike.

https://www.instagram.com/p/DHGtOVltxZr/?utm_source=ig_web_copy_link&igsh=MzRlODBiNWFlZA==

Dakle, ako “nije izašlo na društvenim mrežama, nije se ni dogodilo” zaista jest istina, u kojoj mjeri kome ostaje individualna stvar. Ono što nije individualno je činjenica da odjeća više zaista ne govori sama za sebe i da je (to odavno znamo) u sustavu velikih brendova odavno izgubila svoje mjesto u prvom redu. Ona je ostala iskrena strast samo malom broju entuzijasta – svih generacija – dok je sve ostalo megashow za široke narodne mase, baš kao što je to postala na svoj način i visoka moda kad je postala zabava milijuna.

SAZNAJ VIŠE: