Postoji nešto posebno zanimljivo kada horor film uspije pogoditi problem koji nema puno veze s čudovištima, demonima ili krvlju. Obsession, novi film Curryja Barkera o kojem posljednjih tjedana svi pričaju, upravo to radi. Na površini je riječ o priči o opsesiji i ljubavnoj želji koja pođe potpuno krivim putem, ali ispod svega krije se puno poznatija priča. Ona o generaciji koja se boji iskrenosti više nego odbijanja.
U središtu filma je Bear, mladić koji je godinama zaljubljen u svoju najbolju prijateljicu Nikki. Problem nije u tome što mu ona ne uzvraća osjećaje, nego u tome što ih on nikada ni ne izgovori naglas. Umjesto da riskira neugodan razgovor i moguće odbijanje, poseže za natprirodnim rješenjem koje će je natjerati da ga voli više od svega. Naravno, želja se ostvari, ali na način koji vrlo brzo preraste u noćnu moru.
Baš zato Obsession ne smatram običnim hororom. Sve što se događa nakon toga može se čitati kao metafora modernog dejtanja, posebno među generacijama koje su odrasle uz društvene mreže, pandemiju i stalni osjećaj da je svaka interakcija potencijalna pogreška, jer danas imamo tendenciju o svemu prekomjerno razmišljati.
Nije tajna da se posljednjih godina puno govori o tome kako Gen Z generalno drukčije pristupa vezama. Manje izlaze, kasnije ulaze u ozbiljne odnose, a brojna istraživanja već godinama bilježe pad seksualne aktivnosti među mladima. Razloga je mnogo, od pandemije do života koji se velikim dijelom preselio na internet, ali Obsession sugerira da se pravi problem događa puno prije prvog spoja. Problem je što ljudi sve teže razgovaraju jedni s drugima. Naravno, ovo je moja interpretacija filma i način na koji sam ga ja doživjela, a je li autor točno to želio prikazati, ne mogu reći sa sigurnošću.
Bear nije prikazan kao klasični negativac. On nije manipulativan u klasičnom smislu, niti svjesno želi povrijediti Nikki. Upravo zato njegov lik djeluje toliko uvjerljivo i pomalo ga na trenutke sažalijevamo. Toliko je zaokupljen vlastitim strahom od odbijanja da potpuno prestaje razmišljati o tome što druga osoba (Nikki) želi. Nikki u njegovoj glavi polako prestaje biti stvarna osoba sa svojim osjećajima i postaje ideja veze koju je sam zamislio.
Film pritom odbija opravdavati takvo ponašanje. Svaki put kada Bear dobije priliku ispraviti situaciju, ponovno bira lakši put. Čak i kada postane očito da Nikki pati, njezina bol ostaje u drugom planu jer bi priznanje stvarnosti značilo da mora odustati od fantazije koju je godinama gradio. Neki su čak i primijetili, kako mu se Nikki dopada, sve do trenutka kad ona krene pokazivati “recipročne” osjećaje, a onda on svoju pažnju prebaci na drugu djevojku. Jer kao da ga je Nikki privlačilo samo to što ne zna kako se ona osjeća.
To mi je možda i najzanimljiviji dio filma. Obsession ne govori samo o opsesiji nego o tome koliko lako ljubav može prijeći u posjedovanje kada druga osoba više nije ravnopravni sudionik odnosa nego samo „sredstvo“ za ostvarenje vlastitih želja. Danas velik dio odnosa započinje preko aplikacija, poruka i pažljivo složenih profila, pa nije teško prepoznati zašto je ova priča toliko odjeknula među mlađom publikom. Sve češće upoznajemo verzije ljudi koje smo sami stvorili u svojoj glavi (i ispolirane verzije koje su nam oni prikazali), a tek kasnije stvarnu osobu. Ponekad je lakše zaljubiti se u vlastitu projekciju nego prihvatiti nečiju stvarnost sa svim nesigurnostima, granicama i mogućnošću da odgovor jednostavno bude ne.
Zbog toga je Obsession puno više od još jednog horora o ukletoj želji, a tih smo se nagledali i previše. Iskreno, inicijalno sam bila skeptična da će se ponovno raditi o „pazi što zaželiš“ izreci na onaj klišejast način, gdje se u krug vrte uklete želje ispunjene na iskrivljen način. Ovdje pravo čudovište nije duša koja opsjeda Nikki, nego nesposobnost glavnog lika da prihvati kako ljubav ne može postojati bez pristanka, komunikacije i međusobnog razumijevanja. Tek kada potpuno izgubi kontrolu nad situacijom postaje jasno da problem nikada nije bio u tome što Bear nije dobio ono što želi, nego u tome što se nijednom nije zapitao što želi osoba koju navodno voli.
Ako ste pogledali film, onda znate koliko neugodan dojam ostavlja kad završi. Ne nužno jer je strašan, a to dolazi od osoba koja inače nikako ne voli horor filmove, već zato što u njemu pronalazimo puno više veza sa stvarnošću, nego što bismo si voljeli priznati. Možda bi ovdje na početku filma trebalo pisati „inspirirano stvarnim događajima“, jer doista nije daleko od istine.
