Proteklog vikenda pogledala sam novu Netflixovu seriju Something Very Bad is Going to Happen i malo je reći da me ostavila u preispitivanju svega što mi je poznato (okej, ovo je možda malo dramatično, ali shvaćate poantu). Žanr serije je horor. Nešto što nikad ne gledam. Nešto što izbjegavam u širokom luku i nešto što me inicijalno i odbilo od serije. Jednostavno nisam fan nadnaravnih horora, onih gnjusnih gdje osobe posjednu razni duhovi i slično. Not my cup of tea. Ali ova serija me zaintrigirala zbog svih pozitivnih recenzija koje sam vidjela, posebno zbog onih koje su rekle da ovo nikako nije horor u klasičnom smislu.
Rekla bih kako ovo više spada u psihološki triler, ne nužno zbog same radnje, već zbog tog kako utječe na vašu psihu. Nema nekih nadnaravnih elemenata (osim tog prokletstva, ali neću previše otkrivati) i nema pretjeranih jumpscare momenata koje mrzim kod horora. Ali atmosfera, kadrovi, pojačani zvukovi koji su inače gotovo neprimjetni, sitne geste koje upućuju da nije sve kako se čini. To izaziva jezu. To izaziva najveći osjećaj nelagode.
Ono što me zapravo zadržalo uz ekran nije bila radnja, nego odnos između glavnih likova. Vrlo brzo postaje jasno da je “nešto loše” iz naslova manje povezano s prokletstvom, a puno više s njima samima. Horor se ne događa oko njih, događa se između njih, ali samo od onog trena kad u pitanje dođe „jesi li sigurna da je on taj?“.
Gledajući njihovu dinamiku, imala sam osjećaj da serija stalno šapuće jednu pomalo neugodnu ideju, a to je da ljubav sama po sebi ne garantira jednostavnost. Ne mora svatko to doživjeti, ali postoji mogućnost da se odnos koji započne nježno i prirodno s vremenom pretvori u prostor preispitivanja, nesigurnosti i emocionalne težine koju nisi očekivao kada si u njega ulazio. I to ne nužno iz nekog konkretnog razloga, osim onog malog glasića koji ti govori da nije sve na mjestu.
Njih dvoje se vole. To nikad nije upitno. Nema velikih izdaja, nema jasnog negativca, nema trenutka u kojem publika može reći: aha, tu je problem. Upravo zato atmosfera postaje sve neugodnija. Sve izgleda dovoljno dobro da ostaneš, ali dovoljno napeto da osjetiš kako nešto nije potpuno mirno. Da, ima trenutak kad saznamo da ju je lagao, ali ako mene pitate, stvarno nije bila toliko kobna laž. Da je bilo pomalo uvrnuto, apsolutno je, ali nemam dojam da je bilo iz loše namjere, više iz njegove nesigurnosti.
Serija jako precizno hvata trenutak kada ljubav prestaje biti jednostavna. Ne zato što je nestala, nego zato što postaje stvarna. A stvarnost odnosa rijetko izgleda kao romantična montaža kakvu smo navikli gledati. Ona uključuje nesigurnost, različita očekivanja i onaj tihi strah da možda ne vidimo vezu na isti način kao osoba pokraj nas.
Dok epizode prolaze, počela sam razmišljati koliko često ljubav doživljavamo kao cilj, a ne kao proces. Postoji ideja da prava veza donosi mir i sigurnost, kao da jednom kada pronađemo “svoju osobu” nestaju sve dileme. Something Very Bad Is Going to Happen razbija tu iluziju bez dramatike, gotovo nježno, pokazujući koliko bliskost može biti istovremeno lijepa i destabilizirajuća.
Jer biti blizak s nekim znači dopustiti toj osobi pristup dijelovima sebe koje inače držimo pod kontrolom. Znači i prihvatiti da ljubav ne uklanja naše strahove nego ih često pojača. Odjednom postoji netko čije mišljenje ima težinu, čiji odlazak bi stvarno bolio, netko pred kim više nije moguće glumiti potpunu sigurnost.
U tom smislu serija djeluje manje kao horor, a više kao emocionalni eksperiment. Što se događa kada dvoje ljudi iskreno želi uspjeti zajedno, ali se suočava s vlastitim nesigurnostima? Koliko prostora odnos može izdržati između ljubavi i sumnje? I koliko puta pokušavamo održati sliku idealne veze čak i kada osjećamo da ona nije toliko stabilna koliko izgleda izvana?
Posebno mi je ostao osjećaj kako serija odbija romantizirati ljubav. Ne prikazuje je kao nagradu niti kao spas. Ona je prikazana kao nešto intenzivno, ponekad zbunjujuće, nešto što zahtijeva stalno povjerenje, ne samo u drugu osobu nego i u vlastite emocije. Gledajući likove, lako se uhvatiš kako analiziraš vlastite odnose, vlastite trenutke sumnje i one faze kada se pitaš voliš li nekoga ili samo pokušavaš održati ideju o tome što ljubav treba biti.
Zato je iskustvo gledanja pomalo neobično. Serija ne ostavlja dojam zbog zapleta, nego zbog osjećaja koji ostaje nakon epizode. Nema jasnog olakšanja ni jednostavnog odgovora. Ostaje pitanje koliko su naši odnosi zapravo udaljeni od onoga što prikazujemo svijetu i koliko često pokušavamo uvjeriti sebe da sve mora izgledati savršeno da bi bilo vrijedno.
Something Very Bad Is Going to Happen serija puno je više od horora. Ona je podsjetnik da najintenzivnije priče straha često nemaju veze s nadnaravnim, nego s ljudskom bliskošću. Jer prava nelagoda ne dolazi iz nepoznatog, nego iz trenutka kada shvatiš koliko ljubav može biti snažna, kompleksna i nepredvidiva.
Mislim da je baš to razlog zašto se serija neće lako zaboraviti i zašto je toliko pogodila. Ne zato što plaši, nego zato što nas natjera da se zapitamo koliko su stvarni odnosi daleko od ideje “picture perfect” ljubavi koju smo navikli gledati.
