Neki dan sam se uhvatila kako samu sebe uvjeravam da je prijateljica ljuta na mene jer mi je napisala „ok“, a ne neku „blažu“ verziju istog odgovora. I onda sam se zapitala od kad mi je to jednostavno „ok“ počelo predstavljati nešto negativno. Da mi netko s kime nisam bliska to isto pošalje ne bi nešto pretjerano analizirala tu istu poruku, ali eto jer je došla od meni bliske osobe sve najgore mi je prošlo kroz glavu. A ona je samo bila u žurbi i nije stigla napisati „okić“ kao inače.
Onda sam krenula razmišljati kako zapravo gotovo svaku poruku previše analiziram, a shvatila sam da nisam jedina. Sve moje prijateljice isto rade. Jer se više puta na kavi dogodilo ono pitanje „a što ovo treba značiti“ i svaka je imala svoje tumačenje, jer poruka je ipak samo riječ bez tona i emocije. Iz nje je jako teško iščitati što je i kako je osoba to htjela reći. Ponekad je poruka točno to što piše, a ponekad iza nje stoji nešto više, što je teško iščitati samo iz riječi. Kada smo počeli toliko analizirati poruke i zašto nam neke izazivaju toliki grč u želudcu?
I stvarno, kada smo to točno postali osobe koje cijeli dan razmišljaju o jednoj riječi, rečenici? Kada je to „ok“ (ili nešto što u vama izaziva ono što meni izaziva „ok“) postalo uzrok mini emotivne krize? U nekom trenutku, čini mi se, poruke su prestale biti samo alat za komunikaciju, prenošenje informacija, a postale su plodno tlo za psihoanalizu. Više ne čitamo samo poruke, nego između redaka.
U manjku komunikacije licem u lice (ili barem telefonskim pozivom) izgubila se emocija, ton, sve ono što prenese poruku onako kako je osoba zamislila i ostale su samo riječi. Pa smo polako počeli analizirati poruke kao da je riječ o najtežim šiframa ikada. I nije ovo rezervirano samo za one „ne znam na čemu smo“ odnose. Bilo koji bliski odnosi podložni su ovome, bilo da je riječ o prijateljima ili obitelji, svaka poruka podliježe prekomjernoj analizi. Tada „ok“ ne zvuči samo kao „ok“, nego kao tiho razočarenje, ljutnja ili pasivna agresija (ono kako najčešće to „ok“ opisujem) – čak i ako to nije bila namjera.
Na kraju sada ispada kako sve više vremena trošimo na prekomjerno analiziranje poruka, a sve manje na samu komunikaciju
Dogovori ostaju na „čujemo se“ i sve se svodi na „vidimo se uskoro“, „javim ti se“ i „možda“, a rijetko da se išta od toga ostvari. Pa nije ni čudno da poruke postaju emocionalni teren nestabilnosti kada su nam odnosi sami po sebi sve neodređeniji. Nikome se više ne da previše objašnjavati, a onda je lakše pobjeći (čitaj – ignorirati) od poruke nego nekome u lice reći da ti se ipak ne da ili da ipak ne možeš. Nedavno sam pisala o ghostingu i svemu što stoji iza njega, zašto itko to uopće radi, ali i ono najgore – zašto netko to napravi, pa se ipak vrati. Tu je prekomjerno analiziranje poruka najgore. Zašto je pitanje „što radiš“ ovaj put ostalo na famoznom seenu, jesam li nešto krivo napravio/la, je li osoba ljuta? Sto pitanja, ništa odgovora. Samo gledanje u ekran i analiziranje – vlastito tumačenje tuđe reakcije ili manjka iste.
I tako nas poruke sve stavljaju u zatvor. Zatvor pun točaka, uskličnika, duplih slova i skraćenica koje ostaju na slobodnu interpretaciju primatelju poruke. A ta slobodna interpretacija rijetko bude točna. Ipak, lakše je stvoriti scenarij u glavi umjesto poslati još jednu poruku i riskirati tišinu. Lakše je pokušati tumačiti tuđe riječi nego nazvati ili pitati što misli tom porukom. I u tom začaranom krugu svi igramo neku pasivnu igru, nitko ne želi biti onaj tko šalje dvije-tri poruke jednu za drugom, tko previše forsira komunikaciju, tko nema mira. Stvarno je paradoksalno da u svijetu u kojem smo svi u nekoj vrsti komunikacije 24/7, odnosi ostaju tako površni, a izrečeno tako nedorečeno. A poruke… koliko god one bile praktične, jednostavno nemaju kapacitet da nose sve nijanse odnosa. One jednostavno ne mogu nositi težinu stvari koje ne izgovorimo, već samo napišemo.
Možda je najveći problem što smo zaboravili da poruka često nije ništa više nego samo to – poruka. Napisana i poslana riječ, odnosno riječi, koje često znače baš to što vidimo. Koje ne zahtijevaju nikakvo prekomjerno analiziranje i iza kojih ne stoji skrivena namjera. No, eto, mi od jednostavne poruke volimo napraviti roman sa svim njegovim zapletima, vrhuncima i raspletima radnje. U tom procesu samo sebe iscrpimo, stvorimo nesigurnost oko nečeg što vjerojatno ni ne postoji, izgubimo energiju na dešifriranje umjesto da ju uložimo u razgovor. To prekomjerno analiziranje poruka nam je postalo svojevrstan refleks i dok god ne vratimo barem dio komunikacije u stvarnost, ostat ćemo zarobljeni u vlastitim interpretacijama tuđih riječi. A poruke i dalje ostaju ono što su uvijek bile, nesavršeno sredstvo koje često više govori o nama i našim strahovima, nego o pošiljatelju.
